autor teksta: RAIF ESMEROVIĆ
Cijeli ljudski život bi se mogao sažeti u tri riječi: DOĆI – PROĆI – OTIĆI. Kako god mi to shvatili i doživjeli treba priznati da je život, unatoč svojoj prolaznosti i brojnim manama, ipak beskrajno lijep te da ga mi sami sebi najviše zakompliciramo. Ni sam ne znam zbog čega ali svako od nas cijeli život bježi od sebe, užasavajući se pomisli na dubok i iskren razgovor sa samim sobom. Istina je: to nije lak put. Moguće je da ćete tokom njega naići na strahove koje ste pažljivo skrivali dugi niz godina. Morat ćete pogledati u oči svojim slabostima, prihvatiti stare traume, priznati da su mnogi vaši snovi bili odloženi zbog tuđeg odobravanja. Ali iza te boli krije se iznenađujuća nagrada — osjećaj unutrašnje slobode i lakoće, koju je nemoguće dobiti živeći prema tuđim pravilima.
Svako od nas je barem jednom u životu osjetio čudan i dubok osjećaj, kao da ne živi svoj život. Taj osjećaj može doći iznenada: u tišini ranog jutra, kada grad još spava i čuje se samo kucanje vlastitog srca; ili kasno navečer, kada se zagledaš u svoj odraz i postaviš sebi najjednostavnije, a u isto vrijeme i najteže pitanje: „Ko sam ja? Šta ja zapravo želim?“
Rađamo se u svijetu koji nas već od prvog daha počinje oblikovati prema svojim mjerilima. Roditelji nas uče da budemo „dobri“, škola nas navikava da slijedimo pravila, društvo nas gura da se uklopimo u očekivanja i norme. Odrastamo upijajući tuđa očekivanja kao spužva, stavljajući maske da bi nas prihvatili, hvalili i voljeli. Postepeno zaboravljamo ko smo zaista, i počinjemo se opravdavati za svaki svoj izbor, za svaku grešku, za svaki pokušaj da pokažemo sebe.
Živjeti svoj život je hrabar izazov sebi i svijetu. To nije samo odustajanje od opravdanja ili želja da budeš „poseban“. To je dubok, iskren čin unutrašnje slobode. To je sposobnost da čuješ sebe kroz buku tuđih glasova i pronađeš onaj jedini put koji pripada samo tebi. To je sposobnost da prestaneš objašnjavati svoje snove i postupke drugima, da prestaneš tražiti dozvolu za sreću od drugih.
Za većinu ljudi, živjeti svoj život djeluje kao gotovo nedostižan ideal. Jer tako je udobno ostati u zoni komfora, gdje odluke umjesto nas donose drugi, gdje se odgovornost može prebaciti na roditelje, partnera, šefa, državu. Ali za tu iluzornu sigurnost plaćamo najvišu cijenu — svoju autentičnost. Žrtvujemo svoju sreću, unutrašnji mir i jedinstvenost zbog odobravanja, zbog tihog i stabilnog života, koji je, međutim, skoro uvijek ispunjen skrivenom tugom i neizgovorenim bolom.
Kada čovjek počne uviđati koliko je toga u njegovom životu izgrađeno na očekivanjima drugih, često doživi šok. Svako opravdanje je kao nevidljivi lanac koji nas drži na mjestu. Govorimo sebi: „Moram to raditi, jer je tako ispravno“, „Ne mogu sebi dozvoliti ono o čemu sanjam, jer će me osuđivati“, „Moram biti zgodan i poslušan, da bi me voljeli.“ Te misli postanu toliko uobičajene da ih prestanemo primjećivati i počnemo ih prihvatati kao istinu.
Ali istina je u tome da živjeti svoj život znači odreći se tih lanaca. To ne znači biti sebičan ili odbaciti sve oko sebe. To znači prihvatiti sebe u potpunosti, sa svim manama i osobinama, i djelovati iz unutrašnje iskrenosti, a ne iz straha. To znači dopustiti sebi da griješiš, mijenjaš mišljenje, učiš i rasteš bez potrebe da stalno objašnjavaš svoje korake drugima.
Opravdanja ubijaju snove. Ona postaju zamka u kojoj čovjek sam sebi postaje tamničar. Stoga treba pronaći u sebi hrabrost i početi razmišljati o tome kako naučiti slušati svoje srce, kako prestati biti talac tuđih očekivanja, kako korak po korak vratiti sebi hrabrost da budeš stvaran.
Mnogi ljudi se boje biti ono što jesu, jer se boje da će izgubiti ljubav i prihvatanje. Ali prava ljubav, bilo ljubav prema sebi ili prema drugom čovjeku, uvijek je zasnovana na istini. U njoj nema mjesta pretvaranju i opravdanjima. Pravi odnosi se ne grade na ulozi „pogodnog“ ili „idealnog“, nego na sposobnosti da ostaneš vjeran sebi.
Svako jutro nam daje šansu da napravimo izbor: da proživimo taj dan onako kako drugi očekuju od nas, ili onako kako nam govori naše srce. Svakog dana imamo priliku da se vraćamo sebi, otkrivamo nove strane svoje ličnosti i prestajemo se skrivati iza opravdanja.
Korijeni straha da budeš svoj
Sve počinje mnogo prije nego što čovjek počne shvatati samog sebe kao ličnost. Naši prvi koraci u ovom svijetu neizbježno prolaze pod budnim okom drugih ljudi — roditelja, rodbine, odgajatelja, učitelja, pa čak i slučajnih prolaznika koji gledaju dijete s očekivanjem, kao da ono mora odgovarati nečemu što je već unaprijed određeno. Ne rađamo se sa znanjem o tome ko bismo trebali biti, ali se to shvatanje postepeno oblikuje izvana. Malo dijete teži ljubavi i sigurnosti — i upravo ta prvobitna potreba postaje korijen onoga što će kasnije izrasti u strah da budeš svoj.
Kada beba počne upoznavati svijet, ona to ne radi kroz razmišljanje, nego kroz osjećaje. Ona osjeća kako odrasli reaguju na njene postupke. Ako plače, na to ili reaguju s toplinom, ili s nervozom. Ako se smije, podstiču je ili ignorišu. Te jednostavne reakcije formiraju prvo i najjače uvjerenje: „Moram biti takav kakvim me žele vidjeti.“ U dječijoj svijesti to se ne dovodi u pitanje. Bezuslovna ljubav, o kojoj svi tako glasno govore, u stvarnosti često se pokaže kao uvjetna. Ako se ponašaš „dobro“ — vole te. Ako si „loš“ — kazne te. Na taj način, biti svoj postaje opasno.
U uslovima gdje se ljubav daje zbog ponašanja, a ne zbog samog postojanja, dijete uči da se prilagođava. Brzo shvati da pokazivanje stvarnih emocija može imati posljedice. Ako si ljut — to je loše. Ako si tužan — to nije prikladno. Ako se raduješ nečemu čemu se odrasli ne raduju — to je čudno. Postepeno dijete uči skrivati svoje prave reakcije, zamjenjujući ih onima koje se odobravaju. To je početak puta u svijet maski. Maske su udobne. One štite od kazne, pomažu da se osjećaš prihvaćeno, stvaraju iluziju sigurnosti. Ali upravo u tom trenutku gubi se nešto mnogo vrijednije — veza sa samim sobom.
Mnogi odrasli se više i ne sjećaju kada su prvi put prestali biti ono što jesu. Taj trenutak, po pravilu, nije jedan i nije nagao. To je niz malih izdaja samog sebe koje zajedno formiraju novo „ja“ — društveno, prikladno, prilagođeno. Nesvjesno učimo da igramo ulogu, da se smijemo kada nam se plače, da se slažemo kada iznutra osjećamo protest. Ta prilagodba postaje toliko automatska da se s vremenom briše granica između autentičnog i izmišljenog. Čovjek prestaje razumjeti gdje je on stvaran, a gdje je samo projekcija tuđih očekivanja.
Porodica igra presudnu ulogu u ovom procesu. Roditelji, čak i oni najbrižniji, često ne shvataju kako svojim riječima i postupcima programiraju strah da budeš svoj. Rečenice poput: „Ti si ipak dječak“, „Ti moraš biti skromna“, „Šta će ljudi reći“ djeluju bezazleno, ali se urezuju u svijest kao naredbe. Odgoj zasnovan na poređenju — kada se dijete stalno upoređuje s drugom djecom, braćom, sestrama ili čak sa roditeljima u njihovom djetinjstvu — učvršćuje ideju da ono nije dovoljno dobro takvo kakvo jeste. Njegova ličnost se ne procjenjuje sama po sebi, nego u odnosu na druge, a to znači da je njegova vrijednost uslovna.
Kad živiš tuđi život
Škola i obrazovanje još jače učvršćuju taj strah. Tamo je sve zasnovano na standardima, normama, tačnim i netačnim odgovorima. Individualnost se često doživljava kao smetnja. Dijete se uči da bude „normalno“, a to znači — poslušno i praktično. Čak i u kreativnim predmetima postoje okviri: „crtaj ovako“, „piši ovo“, „razmišljaj ovako i u tim granicama“. Svako ko se makar malo izdvaja iz šablona dobija etiketu: čudan, težak, neozbiljan. Dijete kojem su od malih nogu govorili da su njegovo mišljenje ili interesi „drugačiji“ ili „pogrešni“, na kraju nauči da šuti, prilagođava se, kopira ponašanje drugih kako ne bi bilo odbačeno.
Psihološki, čovjek je tako građen da odbacivanje doživljava kao prijetnju opstanku. Posebno u djetinjstvu, kada je zavisnost od odraslih maksimalna. Zato mozak automatski bira strategiju koja omogućava da se sačuva privrženost i prihvaćenost. Ta strategija se može izraziti kroz ugađanje drugima, potiskivanje vlastitih želja, kroz beskrajnu težnju da se ispune tuđa očekivanja. I ako to „funkcioniše“ — dijete se navikne na to da je biti svoj opasno, a biti „prilagođen“ sigurno. Ta navika se ukorijeni i postane dio identiteta.
S godinama se strah od osude transformiše, ali ne nestaje. Postaje suptilniji, manje svjestan. Odrasla osoba može birati profesiju ne po pozivu, nego zato što je to „prestižno“. Može graditi odnos s osobom koja se sviđa roditeljima ili koju društvo odobrava. Može šutjeti o svojim snovima, jer se boji da ne ispadne smiješna. I sve to će pratiti unutrašnja nelagoda koju je teško objasniti, ali je nemoguće ignorisati. To je osjećaj kao da živiš tuđi život.
Upravo tako djeluje strah da budeš svoj — on ne viče, ali stalno šapuće: „Ne ističi se. Ne sramoti se. Ne razočaraj.“
Maske koje stavljamo postaju naš oklop. Nosimo ih na poslu, u odnosima, čak i kada smo sami, dok gledamo sebe u ogledalu. Te maske ne skrivaju samo nas od drugih — one skrivaju nas i od nas samih. I u tome je tragedija: čovjek se toliko navikne na svoju ulogu da zaboravi ko je bez nje. Strah da budeš svoj postaje neodvojivi dio života i pokazuje se u sitnicama: u tome kako govorimo, kako se oblačimo, šta objavljujemo, šta skrivamo, kako donosimo odluke.
Strah da budeš svoj povezan je i s kolektivnom traumom — višestoljetnim iskustvom u kojem je individualnost često bila kažnjavana. U historiji čovječanstva bilo je mnogo perioda kada je biti drugačiji značilo biti izopćen, ismijan ili čak fizički uništen. Ti strahovi su duboko ukorijenjeni u kolektivnom nesvjesnom, i čak i ako danas društvo formalno proglašava slobodu izražavanja, unutrašnja ograničenja i dalje žive u nama. U sebi nosimo strahove ne samo iz vlastitog djetinjstva, nego i iz iskustva generacija.
Ali najvažnije što treba razumjeti jeste: taj strah nije naša suština. To je samo posljedica uslova u kojima smo odrastali. To je stečeni refleks, a ne urođena osobina. A kao i svaki refleks, može se promijeniti i „preučiti“. Svjesnost je prvi korak ka tome. Kada počnemo primjećivati kako i gdje se skrivamo, kada uhvatimo sebe u misli „šta će ljudi reći“, u tom trenutku rađa se mogućnost izbora. Možemo ili nastaviti da se skrivamo, ili napraviti korak prema autentičnosti.
Taj put nije jednostavan. Biti svoj znači riskirati. Znači prihvatiti da se nećeš svima svidjeti. Znači suočiti se s osudom, nerazumijevanjem, ponekad i sa samoćom. Ali zajedno s tim dolazi nešto mnogo vrijednije — osjećaj unutrašnje cjelovitosti. Osjećaj da živiš u skladu sa sobom. A taj osjećaj se ne može zamijeniti nikakvim odobravanjem izvana.
Korijeni straha da budeš svoj leže u samim temeljima naše ličnosti. Oni rastu iz djetinjstva, iz ljubavi, iz bola, iz potrebe da budemo prihvaćeni. Ali isto tako, kao što su nam usađeni, mogu se prepoznati, razumjeti i postepeno otpustiti. To zahtijeva iskrenost, hrabrost i strpljenje. Ali ako čitate ove riječi, znači da ste već krenuli tim putem. Putem povratka sebi.
