autor teksta: RAIF ESMEROVIĆ (www.esmerovic.com)
Ličnost se ne stvara odjednom, već se gradi kroz životna iskustva, posebno u djetinjstvu. Upravo tada nastaju prva uvjerenja o sebi, svijetu i drugim ljudima, koja kasnije nesvjesno utiču na naše ponašanje, emocije i odluke. Porodična atmosfera, odnos roditelja, podrška ili kritika – sve ostavlja trag i oblikuje način na koji se nosimo sa stresom, bliskošću, konfliktima i vlastitom vrijednošću. Mnoge osobine koje danas smatramo dijelom karaktera zapravo su naučene reakcije i zaštitne uloge razvijene kroz prošlost. Put samospoznaje zahtijeva razumijevanje tih unutrašnjih obrazaca, jer tek kada osvijestimo odakle dolaze, možemo ih mijenjati. Prošlost ne treba posmatrati kao teret ili razlog za krivicu, već kao izvor uvida koji nam pomaže da preuzmemo kontrolu nad sobom i svojim životom.
OVDJE I SADA
Sve počinje mnogo ranije nego što smo sposobni shvatiti. Ličnost se ne pojavljuje niotkuda – ona se formira postepeno, ciglu po ciglu, pod uticajem događaja, riječi, pogleda, gestova, tišine. Naše djetinjstvo nije samo sjećanje, to je temelj na kojem se gradi percepcija stvarnosti. Upravo tamo, u ranim godinama, rađa se slika o sebi, oblikuju se reakcije, formiraju se očekivanja od svijeta i od drugih. I šta god da se kasnije dešava – odrastanje, rad na sebi, promjene – sve to se već dešava na osnovi ranije postavljenih temelja. Ličnost je složen lavirint, gdje je svaki zaokret povezan s onim što je nekada bilo proživljeno, doživljeno, neproživljeno, potisnuto, odbačeno ili, naprotiv, uzdignuto.
Mnogi ljudi izbjegavaju temu prošlosti, smatrajući da treba živjeti „ovdje i sada“, da sve što je bilo – više nema značaja. Ali to je zabluda. Dok ne razjasnimo kako naša prošlost upravlja sadašnjošću, bit ćemo taoci automatskih reakcija, skrivenih scenarija, dječijih obećanja koja više nisu aktuelna, ali i dalje upravljaju našim odlukama. Svako od nas je nosilac ogromnog unutrašnjeg arhiva, a većina fajlova u njemu otvara se samo pod pritiskom: konflikt, stres, bol, gubitak. Ali ako naučimo svjesno pristupati svojoj prošlosti, možemo otkriti koliko je ona moćan izvor razumijevanja.
SVE NAŠE MASKE
U djetinjstvu mi kao spužva upijamo sve: emocije roditelja, atmosferu u porodici, njihove reakcije, riječi koje su govorili, pa čak i one koje nisu govorili, ali su mislili. Mozak djeteta funkcioniše drugačije nego mozak odraslog – on ne analizira, ne filtrira. On sve prima direktno, uzimajući to kao istinu, posebno ako je povezano s bliskim odraslim osobama. Ako je mama često bila anksiozna, dijete ne zaključuje: „Mama ima anksiozni poremećaj.“ Ono osjeća: „Svijet nije siguran.“ Ako je otac bio distanciran, dijete ne misli: „Tata je emocionalno nedostupan.“ Ono osjeća: „Sa mnom nešto nije u redu, ako me tata ne primjećuje.“ Ti rani zaključci, doneseni bez riječi, postaju osnova doživljaja sebe.
Tako se postavljaju temeljna uvjerenja o sebi, o drugima, o svijetu. Ona ne zvuče kao misli – ona se osjećaju kao istina. „Nisam dovoljno dobar.“ „Mene treba zaslužiti.“ „Svijet je opasan.“ „Osjećanja su slabost.“ Ona su duboko ugrađena u psihu i određuju kako reagujemo na sve: kritiku, pohvalu, bliskost, odbijanje, čekanje, neizvjesnost. Kao da nosimo naočale koje iskrivljuju stvarnost, a mi to ne primjećujemo, jer smatramo da tako treba biti.
Porodica je prva scena na kojoj dijete uči biti ono što jeste. Ili ne biti. Ako je atmosfera u porodici bila podržavajuća, ako je dijete osjećalo da je prihvaćeno bez obzira na ponašanje, ono uči vjerovati sebi, svojim osjećanjima, svojim željama. Kod njega se formira zdravo ego, kojem nisu potrebni dokazi vlastite vrijednosti. Može griješiti, i to ne ruši njegovu sliku o sebi. Može biti neidealan, i to ne znači da je loš. Ali ako je atmosfera bila drugačija – hladna, kritična, kontrolirajuća, nepredvidiva – dijete uči da se prilagođava. Trudi se biti zgodno, neprimjetno, poslušno, pametno – bilo kakvo, samo da dobije odobrenje i izbjegne bol.
Tako nastaju maske – uloge koje čovjek prenosi u odrasli život. On može biti perfekcionista, jer je nekada roditeljska pohvala zavisila od petica. Može izbjegavati bliskost, jer su ga u djetinjstvu izdali. Može postajati spasitelj, jer je od djetinjstva bio odgovoran za mamino raspoloženje. Te uloge postaju toliko uobičajene da se doživljavaju kao dio ličnosti. Ali one nisu ličnost. One su zaštita.
SVI SMO REZULTAT PROŠLOG ISKUSTVA
Put samospoznaje je nemoguć bez osvještavanja tih uloga. Ne možemo razumjeti ko smo, ako ne vidimo ko smo postali kao rezultat prošlog iskustva. Svaki postupak, svaka odluka, svaka želja – oni ne nastaju u praznini. Iza njih stoji priča. Iza njih stoji djetinjstvo puno nijansi, tonova, osjećanja koja nisu uvijek bila imenovana, ali su duboko pustila korijen. Možemo cijeli život izbjegavati konflikt, ne shvatajući da je u djetinjstvu svaki izraz ljutnje bio kažnjiv. Možemo se bojati reći „ne“, jer je to u djetinjstvu značilo biti loš. Možemo težiti uspjehu ne iz želje za samoostvarenjem, nego iz straha da ćemo postati niko.
Kada govorimo da se ličnost formira pod uticajem iskustva, mislimo ne samo na traume, nego i na pozitivne trenutke. Sve što smo proživjeli ostavlja trag. Ljubav, podrška, prihvatanje takođe formiraju osnovu. Oni postaju resurs na koji se može osloniti. Ali važno je razumjeti: čak i ako je djetinjstvo bilo teško, to nije presuda. Osvještavanje je ključ transformacije. Ne biramo u kakvim uslovima rastemo, ali možemo izabrati šta ćemo s tim dalje. Možemo početi raspakivati svoje iskustvo, preuređivati unutrašnje konstrukcije, birati druge reakcije, učiti novu percepciju.
S LJUBAVLJU PREMA SEBI
Istraživanje svoje prošlosti nije optuživanje roditelja. To je vraćanje sebi moći nad vlastitim životom. Kada prestanemo optuživati, počinjemo razumijevati. Kada razumijemo – možemo iscjeljivati. Mnoge stvari koje nam izgledaju kao „crte karaktera“, u stvarnosti su reakcije na stare boli. Ali ako ih osvijestimo, one prestaju upravljati nama. Počinjemo birati, a ne samo reagovati.
Prošlost se može uporediti s podzemnim gradom. Ne vidi se, ali određuje kojim rutama hodamo, koja vrata otvaramo, a koja izbjegavamo. Tek kada osvijetlimo te ulice, shvatit ćemo zašto se svaki put nađemo na istom mjestu. Shvatit ćemo da šabloni nisu sudbina, nego navika. Oni se mogu promijeniti. Prvo – kroz razumijevanje. Zatim – kroz praksu. A poslije – kroz stvaranje nove unutrašnje osnove.
Pamćenje je zanimljiv mehanizam. Možemo se ne sjećati konkretnih događaja, ali tijelo, emocije, reakcije pamte sve. Izliv bijesa, suze kao odgovor na kritiku, osjećaj bezizlaznosti – sve su to signali da u nama postoji nešto neproživljeno. I ako obratimo pažnju, dopustimo sebi da uđemo u ta osjećanja, otkrit ćemo korijen. Osvještavanje je prvi korak. Zatim dolazi prihvatanje. A nakon njega – sloboda. Ne od prošlosti, nego od njene moći nad nama.
Formiranje ličnosti nije jednokratan čin, nego beskrajan proces. Ali što više razumijemo kako su na nas uticali događaji i ljudi, to više možemo vratiti sebi. Ne optužujući, ne odbacujući, nego prihvatajući. Svako od nas nije samo proizvod prošlosti, nego i njen nastavak. I od nas zavisi hoće li taj nastavak biti nesvjestan ili svjestan. Što dublje razumijemo kako je izgrađen naš unutrašnji svijet, to više imamo šanse da ga izgradimo ponovo. Ne rušeći, nego preuređujući. Ne odbacujući sebe, nego skupljajući se. Korak po korak. S poštovanjem. S ljubavlju. Prema sebi.
Razumjeti sebe – nije egoizam. To je briga. Jer samo onaj ko poznaje sebe može biti istinski koristan drugima. Samo onaj ko prihvata sebe može prihvatiti druge. Samo onaj ko ne glumi može stvoriti odnose u kojima postoje povjerenje i bliskost. Put ka sebi je put ka zrelosti, ka svjesnom životu, u kojem postoji izbor, a ne reakcija. Buđenje je početak velikog puta. Ne spoljašnjeg, nego unutrašnjeg. I svako ko je jednom osjetio tu iskru, više nikada neće moći biti isti. Može sumnjati, skretati, vraćati se starim modelima, ali unutar njega već postoji svjetlo. I to svjetlo će voditi. Jer čim počneš vidjeti, više ne možeš ne vidjeti. I to je – najvažnije.
