Piše: Albus Džanko
Spakovati stvari, zatvoriti vrata i otići — prema jednom starom vjerovanju, to nije bilo dovoljno za selidbu. Prije odlaska trebalo je pozvati i nevidljivog stanara: kućnog duha koji je čuvao ognjište i dijelio sudbinu ukućana.
Domovoj pripada istočnoslavenskim narodnim predanjima, naročito poznatim u Rusiji. Zamišljan je kao čuvar kuće, nevidljivi pomagač porodice i zaštitnik kućnog reda. Obraćali su mu se prisno i s poštovanjem, nazivajući ga djedom ili susjedom, kao nekoga ko odavno pripada domaćinstvu.
Stanovnik skrivenih kutaka
U predanjima je njegovo mjesto bilo uz peć, ispod praga, na tavanu ili u ostavi. To su zaklonjeni dijelovi kuće, udaljeni od pogleda, ali bliski svakodnevnom životu. Posebno je snažna njegova veza s ognjištem, prostorom topline i pripremanja hrane.
U takvoj slici doma ima nečeg prisnog. Kuća dobija svog tihog ukućanina, nekoga ko ostaje budan u narodnoj mašti i onda kada ostali zaspu. Svaki njen zaklonjeni kutak postaje dio priče koju porodica prenosi dalje.
Brižan, ali ponekad i mrzovoljan
Domovoj nije uvijek prikazivan kao blago i zadovoljno biće. Mogao je biti ćudljiv i mrzovoljan. U pojedinim pričama njegovu ljutnju izazivali su nered i česte porodične svađe. Tada su mu pripisivali skrivanje stvari i pravljenje sitnih nepodopština.
S druge strane, poštovanje se, prema vjerovanju, uzvraćalo brigom za porodicu i domaćinstvo. Ostavljali su mu malo hrane ili sitan dar, nastojeći održati dobre odnose s nevidljivim čuvarom.
Simbolički, taj odnos možemo čitati kao podsjećanje da se o kući brine svakodnevno. Popraviti ono što je oštećeno, sačuvati hranu i obratiti pažnju na ukućane znači održavati prostor u kojem je moguć zajednički život.
Zašto su ga pozivali pri selidbi?
Jedan od upečatljivijih običaja bio je pozivanje Domovoja da s porodicom pređe u novi dom. U jednoj zabilježenoj predaji smatrao se ponosnim duhom koji bez poziva neće poći. Ukućani su mu zato upućivali jednostavne riječi čiji je smisao bio: pođi s nama.
Tu se otvara zanimljivo pitanje: šta zapravo nosimo kada napuštamo kuću?
Namještaj i posuđe mogu se prebrojati. Mnogo je teže spakovati osjećaj pripadanja, poznate zvukove i uspomene vezane za pojedine prostorije. Poziv kućnom čuvaru možemo razumjeti i kao želju da se sačuva ta nevidljiva veza — da novi prostor primi nešto od topline prethodnog doma.
U toj simbolici selidba postaje prijelaz kojem treba posvetiti pažnju. Odlazi se s nadom da će porodica na novom mjestu ponovo izgraditi sigurnost i bliskost.
Porodični mir kao najveće kućno blago
Priča o Domovoju dopušta i jedno savremeno čitanje. Ako kućnom čuvaru smetaju neprestane svađe, onda pitanje mira počinje od ponašanja ukućana. Kako razgovaraju? Dijele li obaveze? Primjećuju li kada je nekome potrebna pomoć?
Mir u porodici traži prostor za iskren razgovor, neslaganje i pomirenje. Uredne sobe same po sebi ne mogu pružiti osjećaj sigurnosti ako se ljudi u njima osjećaju zanemareno.
Možda je upravo zato motiv nevidljivog čuvara toliko privlačan: daje lik našoj želji da dom bude mjesto u kojem neko brine. A tu brigu možemo pokazati sasvim vidljivim djelima — pažnjom, strpljenjem i spremnošću da podijelimo teret svakodnevice.
Staro predanje govori o čuvaru kojeg treba pozvati da pođe s porodicom. Nama ostavlja pitanje: šta želimo sačuvati iz starog doma, a šta u novom možemo učiniti boljim?
Pročitajte i druge tekstove o narodnim vjerovanjima i običajima.
Poziv na saradnju
Želite predstaviti svoje usluge, znanje ili brend publici Treće Dimenzije? Otvoreni smo za promotivne tekstove, predstavljanje na portalu i saradnju putem naših YouTube kanala.
Pogledajte mogućnosti oglašavanja na Trećoj dimenziji i javite nam se na dimenzijam@gmail.com.
