autor teksta: Raif Esmerović
Visoka ili Cazinska krajina je smještena na tzv. rogu Bosne, čija se površina proteže od Velike Kladuše do Cazina i graniči se sa rijekom Unom. Poznat kao “ljuta krajina”, ovaj bosanski vilajet iznjedrio je jednog od najvećih bošnjačkih junaka-Muju Hrnjicu. O njemu su ispjevane mnoge pjesme i ispričane brojne legende.
Mujo Hrnjica je rođen na početku 17. stoljeća, oko 1600. godine, a imao je tri brata Halila, Omera, Aliju i sestru Ajkunu. Pravo ime mu je bilo Mustafa Turcalović. Otac mu je rođen u Turskoj, u pokrajini Erzurum, a majka mu je bila kćerka Hurem Age Kozlice.
Bošnjačka predanja Muju i njegovog brata Halila dovode u vezu sa gorskom vilom, koja je prvog zadojila svojim mlijekom, a drugog rosom pored rijeke Kladušnice. Mujo je od toga zadobio veliku snagu i junaštvo, a Halil ljepotu. Otud i ona poznata izreka: “Neće vila na Halila!” sa kojom se želi kazati kako je neko sretan i zbog toga izbjegne svaku nevolju. Za gorsku vilu sama predaja kazuje kako je, zajedno sa ljutim krajišnicima, branila kladušku kulu i grad od napada osvajača i tako u svijesti naroda njegovom zaštitnicom. Upravo stoga se stari grad naziva vilinskim, kao i onaj u obližnjem Vmograču. Sve to govori o jakom uticaju vilinskog kulta u Cazinskoj krajini, ali i cijeloj BiH u njenoj davnoj prošlosti. Ono što je Herkules bio za cio antički svijet to je Mujo Hrnjica predstavljao krajišnicima. Majke su vrlo rado davale muškim prinovama njegovo ime u želji da postanu jaki i hrabri kao on. Kako se to često moglo čuti u izjavama starih, Mujo se smatrao najjačim čovjekom na svijetu.
Prema kladuškoj legendi Mujo Hrnjica je uza se uvijek nosi hamajliju koja se sastojala od 9 zrna pšenice, malo sedef trave i komadićem olova, a za koju se pripovijeda da ga je čuvala od svakog zla. Za nju su doznali njegovi neprijatelji, pa mu je ukradena dan uoči pogibije.
U Maloj Kladuši i danas se, po pričanju mještana, može vidjeti otisak potkovice Mujinog konja Đogata na stijeni iznad Kladušnice, koju narod naziva Ploča, što je uostalom i narodni naziv za potkovicu. Iz te stijene navire izvor sa kojeg se nekada uzimala voda za salijevanje strahe zbog vjerovanja da je nastao od najvećeg junaka ovih krajeva.
Mujin brat po mlijeku bio je Meho Katarica, ali mu je potajno bio najveći neprijatelj. Kada ga je jednom prilikom u razgovoru upitao: “U čemu je tajna da ti u ovoliko bojeva nisi poginuo, niti si ikada bio ranjen?”, Mujo mu je odgovorio: “Meni olovo ne može ništa. Jedino, ako bi me pogodilo zrno od dva dirhema zlata, to bi me moglo usmrtiti.” Kada je to saznao, Meho je u jednom klancu zvanom Risno, koji vodi u tvrđavu Podzvizd, na samoj granici Bosne, u kadiluku Cazin, napravio zasjedu, napunio pušku zlatnim mecima i ubio Muju.
Kako to kazivaju stari Kladuščani onog dana kada je poginuo Mujo nebo se zacrnilo, “dan se sastavio sa noći”, a munje i gromovi su sjekli i parali nebo. Kiša je padala naredna tri dana i svi su po krajini znali da se nešto tragično desilo. Mujin konj Đogat uzdigao se u nebo i tužno njišteći nadlijetao nad Kladušom a onda se izgubio u tamnim oblacima. Zauvijek. Od tada narod vjeruje da sanjati bijelog konja predskazuje nečiju smrt.
Osim što su nabijene mističnošću, predaje o Muji su i romantične. Tako jedna od njih veli da onaj ko se napije vode sa Hrnjičinog bunara neće moći otići iz Kladuše, a ako nekako to uspije, čežnja će ga vratiti nazad. Još jedna živuća legenda je ona koja tvrdi kako Mujin konj, po imenu Đogat, imao krila. Naime, sve legende u kojima se spominje Hrnjica pominju i njegovog vjernog i iznimno snažnog konja. Vjerovatno se radilo o brzom konju koji je bio spretan u bitkama, tako da ljudi koriste naziv “leteći konj” za usporedbu.
