Kada bi u kući neko preminuo, naši stari nisu samo zatvarali vrata, palili svijeće i pripremali se za posljednji ispraćaj. U mnogim porodicama postojao je još jedan neobičan običaj – sva ogledala prekrivala su se platnom ili peškirom. Prema narodnom vjerovanju, ogledalo je moglo zadržati dušu pokojnika, a njegov odraz otvoriti put prema nevidljivom svijetu. Zašto se ovaj običaj poštovao, odakle potiče i šta se zapravo vjerovalo da se može dogoditi ako ogledalo ostane nepokriveno?
U starim kućama postojala su pravila koja se nisu dovodila u pitanje. Kada bi porodicu pogodila smrt, mijenjao se čitav ritam domaćinstva. Svakodnevni poslovi ustupali su mjesto žalosti, razgovori su postajali tiši, a prostor u kojem je živio pokojnik dobijao je drugačije značenje. Među brojnim običajima posebno mjesto zauzimalo je pokrivanje ogledala.
Neko bi preko ogledala prebacio bijelo platno, neko peškir, a ponegdje bi ga jednostavno okrenuli prema zidu. Stariji ukućani često nisu objašnjavali razlog. Govorili bi da tako treba, da je to običaj koji su i oni naslijedili od svojih predaka i da nije dobro postupati drugačije.
Ipak, iza ovog postupka kriju se veoma zanimljiva narodna vjerovanja o smrti, duši, odrazu i granici između svijeta živih i svijeta mrtvih. Njihovi tragovi mogu se pronaći i u etnografskim istraživanjima običaja na balkanskom području.
Zašto se ogledalo smatralo neobičnim predmetom?
Danas ogledalo doživljavamo kao sasvim običan dio namještaja. Koristimo ga za uređivanje, provjeravanje izgleda i svakodnevne potrebe. Međutim, kroz historiju je vlastiti odraz kod ljudi izazivao i divljenje i strah.
U narodnoj simbolici ogledalo nije uvijek predstavljalo samo predmet koji vraća sliku čovjeka. U pojedinim predanjima vjerovalo se da ono prikazuje nešto više od fizičkog tijela, odnosno da je odraz na tajanstven način povezan s čovjekovom dušom.
Ta ideja prisutna je u različitim kulturama i nije ograničena samo na Balkan. Odraz u mirnoj vodi, staklu ili uglačanoj površini mogao je dobiti posebno značenje, naročito u pričama o snovima, smrti, proricanju i nevidljivim silama.
Zbog toga se za ogledalo vezivao čitav niz zabrana. U nekim krajevima nije se preporučivalo gledanje u ogledalo noću, u drugim se vjerovalo da razbijeno ogledalo donosi nesreću, dok je pokrivanje ogledala nakon smrti člana porodice predstavljalo jedan od najupečatljivijih običaja.
O simbolici ovog predmeta ranije smo pisali u članku MAGIJA OGLEDALA: Zašto se ogledalo smatra prolazom i kako odbija negativnu energiju.
Da li se vjerovalo da duša može ostati zarobljena u ogledalu?
Jedno od najpoznatijih objašnjenja ovog običaja povezano je s vjerovanjem da se duša pokojnika nakon smrti još neko vrijeme zadržava u blizini doma u kojem je osoba živjela.
Prema pojedinim narodnim predanjima, ogledalo je predstavljalo opasnost upravo zato što je moglo privući dušu svojim odrazom. Vjerovalo se da bi se pokojnikova duša mogla ogledati, zaustaviti ili simbolično ostati vezana za svijet koji je napustila.
Zato se ogledalo prekrivalo kako se, prema vjerovanju, ne bi poremetio njen odlazak na drugi svijet.
Zanimljivo je da ovo tumačenje nije samo dio usmenih priča. Etnološka istraživanja posmrtnih običaja srijemskih Hrvata bilježe da su se u pojedinim zajednicama ogledala i druge reflektirajuće površine prekrivale upravo zbog vjerovanja da bi pokojnikova duša mogla ostati zarobljena u odrazu.
U narodnoj mašti ogledalo je tako postalo simbol granice koju duša treba napustiti, a ne mjesto na kojem treba ostati.
Naravno, ne postoje naučni dokazi da ogledala mogu zadržati dušu ili uticati na ono što se događa nakon smrti. Ovakva objašnjenja pripadaju vjerovanjima i simboličkom načinu razumijevanja gubitka.
Šta se vjerovalo da će se dogoditi ako ogledalo ostane nepokriveno?
U nekim narodnim pričama upozorenje nije bilo povezano samo s pokojnikom nego i s ostalim ukućanima. Postojala su vjerovanja da se u ogledalu može pojaviti odraz preminule osobe ili da bi takav prizor mogao uznemiriti porodicu koja je već pogođena velikom tugom.
U pojedinim verzijama predanja tvrdilo se da se duša vraća prema poznatim mjestima i predmetima. Ogledalo se zbog svoje sposobnosti da odražava likove smatralo posebno osjetljivim predmetom.
Druga tumačenja odnosila su se na strah živih. Smatralo se da odraz može podsjetiti na pokojnika ili izazvati nelagodu, zbog čega je njegovo prekrivanje simbolično pružalo osjećaj zaštite i mira.
Ovdje je važno razlikovati ono što su ljudi nekada vjerovali od stvarnosti. Nepokriveno ogledalo ne može izazvati smrt, prizvati pokojnika niti ugroziti članove porodice.
Ipak, sama činjenica da su takve priče opstajale govori koliko su naši preci pokušavali pronaći smisao u trenucima kada su se suočavali s najvećim životnim gubicima.
Pokrivanje ogledala u Bosni i Hercegovini
Ovaj običaj poznat je i u tradiciji Bosne i Hercegovine, gdje su se tokom stoljeća preplitali različiti narodni, porodični i vjerski običaji.
Etnolog Elvir Duranović u knjizi Elementi staroslavenske tradicije u kulturi Bošnjaka opisuje pokrivanje ogledala u kući umrlog i povezuje ga sa starijim narodnim predodžbama o duši i njenom odrazu. Spominje i praksu prekrivanja televizora, koja se u novijem vremenu pojavljuje kao proširenje starijeg običaja.
Takvi primjeri pokazuju kako se narodne tradicije prilagođavaju promjenama u svakodnevnom životu. Dok su nekada postojala velika zidna ogledala ili manji predmeti za ogledanje, kasnije su se u domovima pojavile nove reflektirajuće površine.
U pojedinim porodicama i one su počele dobijati isto simbolično značenje.
Važno je naglasiti da običaj nije bio podjednako rasprostranjen u svim krajevima i da nije predstavljao jedinstveno pravilo koje su poštovale sve porodice. Negdje se ogledalo prekrivalo odmah nakon smrti, negdje tokom boravka pokojnika u kući, dok se u drugim sredinama takav postupak uopšte nije primjenjivao.
Upravo te razlike čine narodnu tradiciju zanimljivom jer pokazuju koliko su se običaji mijenjali od mjesta do mjesta, pa čak i od jedne porodice do druge.
Zašto su se prekrivali i televizori?
Stariji ljudi dobro pamte vrijeme kada su ogledala bila među rijetkim predmetima u kući koji su mogli jasno pokazati čovjekov odraz.
Dolaskom televizora, naročito onih sa staklenim ekranima, u pojedinim porodicama pojavio se običaj da se tokom žalosti prekrivaju i oni.
Iako televizor nije ogledalo u uobičajenom smislu, njegova tamna površina mogla je reflektovati likove i predmete u prostoriji. Zbog toga se staro narodno pravilo počelo primjenjivati i na njega.
Postoji i druga, sasvim razumljiva simbolika. Prekriven televizor može označavati da u kući vlada žalost i da se porodica privremeno udaljava od zabave i svakodnevnih sadržaja.
Na taj način pokrivanje ogledala i ekrana nije samo povezano s mističnim predanjima nego i s promjenom atmosfere u domu nakon gubitka bliske osobe.
Da li je pokrivanje ogledala vjerska obaveza?
Ovdje treba napraviti važnu razliku između narodnih običaja i vjerskih propisa.
Na balkanskom području mnoge porodice su kroz generacije naslijedile postupke koji se praktikuju uz vjerske obrede, iako sami po sebi nisu obavezni dio religijskog učenja.
U pravoslavnoj tradiciji pokrivanje ogledala poznato je u pojedinim porodicama, ali se ne smatra opštim crkvenim pravilom. Slično tome, u bosanskohercegovačkom muslimanskom kulturnom naslijeđu etnolozi bilježe ovaj običaj kao dio narodne tradicije, a ne kao propisanu islamsku obavezu.
Zanimljivo je da pokrivanje ogledala postoji i u jevrejskoj tradiciji žalovanja, posebno tokom razdoblja koje se naziva šiva. U tom kontekstu jedno od objašnjenja jeste da se ožalošćena porodica ne treba usmjeravati na vlastiti izgled, nego na žalost, sjećanje i međusobnu podršku.
To pokazuje da isti ili sličan običaj može imati različita značenja. Negdje je povezan s narodnim vjerovanjem o duši, a negdje sa skromnošću, tugom i privremenim povlačenjem iz svakodnevnog života.
Zato nije ispravno tvrditi da svi koji prekrivaju ogledala to rade iz istog razloga.
Koliko dugo su ogledala ostajala prekrivena?
Na ovo pitanje ne postoji jedan odgovor koji vrijedi za sve narodne tradicije.
U nekim porodicama ogledala su bila prekrivena do sahrane, dok su u drugima ostajala pokrivena tokom određenog perioda žalosti. Pojedina narodna vjerovanja povezuju boravak duše u blizini doma s određenim brojem dana nakon smrti, ali se ta tumačenja razlikuju.
U nekim tradicijama posebno se spominje četrdeset dana, dok drugi običaji imaju drugačija vremenska pravila. Nije, međutim, opravdano sve te razlike svesti na jednu obaveznu zabranu.
Na trajanje pokrivanja ogledala uticali su lokalni običaji, porodična tradicija i način na koji su ljudi doživljavali žalost.
Zbog toga danas nema razloga da se neko plaši ako ogledalo nije prekriveno ili ako je ranije otkriveno. Takav postupak nema dokazanu povezanost sa sudbinom pokojnika niti sa sigurnošću živih.
Ogledalo kao simbol tuge i promjene
Ako ostavimo po strani vjerovanja o dušama i nevidljivim svjetovima, pokrivanje ogledala može imati i mnogo jednostavnije ljudsko značenje.
Kada neko izgubi blisku osobu, svakodnevne navike na određeno vrijeme prestaju biti važne. Čovjek se manje bavi vlastitim izgledom, a više uspomenama, tugom i pitanjima koja takav gubitak otvara.
Ogledalo nas svakodnevno podsjeća na nas same. Kada ga prekrijemo, simbolično pokazujemo da postoji trenutak u kojem pažnju usmjeravamo na nekoga drugog, na osobu koje više nema.
Možda je upravo zbog toga ovaj običaj ostao prisutan i među ljudima koji ne vjeruju u njegove mistične dijelove.
Prekriveno ogledalo može postati jednostavan znak da je kuću pogodila žalost. Ono govori da se nešto važno promijenilo i da porodici treba vrijeme da prihvati gubitak.
Zašto su naši preci toliko vjerovali u granicu između dva svijeta?
Smrt je kroz čitavu historiju bila jedna od najvećih nepoznanica ljudskog života. Bez obzira na kulturu ili vrijeme, ljudi su pokušavali razumjeti šta se događa nakon posljednjeg daha i kakva veza ostaje između preminulih i njihovih najbližih.
Zbog toga su nastajale priče o snovima, znakovima, duhovima, svjetlosti i predmetima za koje se vjerovalo da povezuju vidljivi i nevidljivi svijet.
Ogledalo je u tim pričama imalo posebno mjesto jer je pokazivalo nešto što možemo vidjeti, ali ne možemo dodirnuti.
Odraz postoji samo dok pred ogledalom stoji osoba ili predmet. Čim se udaljimo, slika nestaje.
Ta jednostavna pojava mogla je snažno djelovati na maštu ljudi koji su odrastali u svijetu u kojem su svakodnevni događaji često dobijali mistična objašnjenja.
Zato su se ogledala povezivala s dušom, sjećanjem, strahom od nepoznatog i željom da se sačuva mir doma.
Šta nam danas govori ovaj zaboravljeni običaj?
Danas znamo da ogledalo ne predstavlja prolaz u drugi svijet i da nema dokaza da može zadržati dušu pokojnika. Ipak, to ne znači da su narodni običaji potpuno izgubili svoju kulturnu vrijednost.
Naprotiv, oni nam pomažu razumjeti kako su živjele prethodne generacije, čega su se plašile i na koji način su pokušavale pronaći utjehu u teškim trenucima.
Pokrivanje ogledala nakon smrti govori o odnosu čovjeka prema prolaznosti, porodičnom zajedništvu i potrebi da se gubitku bliske osobe pruži posebno značenje.
Nekome je ovaj običaj danas samo uspomena na baku ili djeda. Nekome predstavlja dio porodične tradicije, dok ga drugi nikada nisu prakticirali.
I svaki od tih odnosa prema običaju zaslužuje poštovanje.
Možda najveća tajna pokrivenog ogledala nije u tome šta se navodno nalazi s njegove druge strane, nego u onome što ostaje u srcima ljudi koji su nekoga izgubili.
Jer ogledalo može odraziti lice, ali ne može sačuvati sve zajedničke trenutke, riječi, zagrljaje i uspomene.
Njih čuvaju ljudi.
I upravo zbog toga stare priče o ogledalima zaslužuju da budu zapisane, ne kao razlog za strah, nego kao dio kulturnog naslijeđa i sjećanja na generacije prije nas.
A šta su vama govorili vaši stari?
Jeste li u svojoj porodici imali običaj da se ogledala prekriju kada neko umre? Da li su vam stariji objašnjavali zbog čega se to radi ili ste jednostavno znali da tako treba postupiti?
Napišite nam u komentarima iz kojeg kraja dolazite i kakva su se vjerovanja poštovala u vašoj porodici. Vaša sjećanja mogu pomoći da se sačuvaju stari običaji koji polako nestaju.
Autor: Albus Džanko Za portal TrećaDimenzija.com
Poziv na saradnju
Portal Treća Dimenzija otvoren je za saradnju s autorima, istraživačima narodnih vjerovanja, historičarima, astrolozima i svima koji žele predstaviti zanimljive sadržaje, tradiciju ili svoje usluge široj publici.
Za poslovnu saradnju, promociju i oglašavanje posjetite:
Oglašavanje na Trećoj Dimenziji – portal i YouTube
Kontakt: dimenzijam@gmail.com
