PUTOVANJE KROZ VRIJEME

Jedan zgodan mali uvod u teoriju putovanja kroz vrijeme mogli bi započeti tako da razjasnimo pojam “putovanje kroz vrijeme”.

Kroz vrijeme zapravo ne možemo putovati u smislu da ćemo iz vremenske tačke koju zovemo “srijeda” neizbježno doputovati u kasniju vremensku tačku, “četvrtak”. To se ipak ne običava nazivati “putovanjem kroz vrijeme”, već se taj izraz obično odnosi na mogućnost povratka u prošlost ili, ponekad, i na mogućnost ubrzanog puta u budućnost.

Pojam putovanja kroz vrijeme je kompleksno područje koje se pokušava već duže vrijeme objasniti kroz fizičke teorije. Današnja fizika promatra prostor i vrijeme skoro isključivo u okviru Einsteinove teorije relativnosti – teorije koja daje precizan i nedvosmislen opis makroskopskih svojstava prostora i vremena. S druge strane, pouzdano znamo da Einsteinova teorija ne opisuje ispravno mikroskopska svojstva prostora i vremena, na udaljenostima mnogo manjim od atoma. Tamo je valja zamijeniti tzv. teorijom kvantne gravitacije koja uprkos velikom trudu fizičara još uvijek ne postoji.

To je nesretna okolnost jer se ispostavlja da konačan odgovor na pitanje da li je moguće putovati u prošlost nije moguće dati bez poznavanja te potpunije teorije prostora i vremena. Ovo ipak ne sprečava fizičare da spekuliraju o mogućnosti puta kroz vrijeme u okviru prirodnih zakona koji su im trenutno poznati. No u pokušaju da vam pobliže objasnimo da li je zaista moguće putovanje kroz vrijeme pojednostavit ćemo neke od pojmova četverodimenzionalnog prostora nazvan prostor-vrijeme.

Kada razmišljamo o vremenu sudaramo se sa nizom teorija. Vrijeme je jedna karakteristika našeg Univerzuma koja postoji samo u relaciji sa materijom, bez konkretne materije može se reći da vrijeme ne postoji. Vrijeme može biti posmatrano, sa dva aspekta: a) kao linearni slijed događaja i b) kao Vremensko More vječne sadašnjosti.

Ako vrijeme gledamo kao linearni slijed događaja u skladu sa našim ličnim iskustvom možemo zamisliti da svi događaji koji se dešavaju u našem univerzumu slijede jednu liniju koja ide od prošlosti prema budućnosti. Ali ako gledamo vrijeme kao more vječne sadašnjosti onda to zamišljamo kao da vrijeme ne teče već da prošlost, budućnost i sadašnjost postoje istovremeno. Zamislite Zemljin globus. Pokušajte zamisliti da sva mora i sve zemlje postoje istovremeno čak iako mi nismo u stanju vidjeti ih sve zajedno a recimo da putujemo mogli bi ta mjesta vidjeti samo jedno po jedno u vremenu, ali to ne znači da sva ostala mjesta ne postoje u tom istom trenutku.

Mnogo ovakvih i još kompliciranijih teorija zajedno sačinjavaju pojam putovanja kroz vrijeme. Mnogi fizičari se bave proučavanjem vremena i vremenskog kontinuuma. Vrijeme je neiscrpna tema mogućnosti i teorija. Nemoguće bi bilo istražiti cijeli pojam vremena. Mnogi ljudi koji se njime bave posvetili su tome cijeli svoj život, ali ako ništa drugo, pokušat ćemo vam ga približiti uz koju zanimljivu teoriju. Dobrodošli na jedno putovanje kroz vrijeme.

Posmatrač – vrijeme

Nekoliko teorija koje se koriste oko razmišljanja o putovanju kroz vrijeme dosta su jednostavne i već dosta poznate javnosti. Takvim se teorijama fizičari koriste ne samo da bi «putovali kroz vrijeme» već i da bi se protumačio sam pojam vremena.

Uzmimo primjer Posmatrača i vremena. Protok vremena počinje ovisiti o gibanju Posmatrača. Uzmimo za primjer dva blizanca od kojih jedan putuje velikom brzinom kroz galaktiku i nakon povratka na Zemlju ustanovljava da je njegov brat ostario mnogo više od njega. Takve pojave se svakodnevno primjećuju u fizičarskim eksperimentima i zaista nema nikak ve sumnje da je u određenoj mjeri moguće kontrolirati gibanje kroz vrijeme. Stvari međutim postaju krajnje problematične kad se upitamo da li je moguće otputovati u prošlost a specijalna teorija relativnosti sugerira matematičku mogućnost: gibanje brže od svjetlosti bi omogućilo gibanje u prošlost.

Crvotočine

Crvotočine su cijevi koje povezuju udaljene tačke prostora tako da put kroz njih može biti mnogo kraći nego put kroz normalni prostor. U načelu, crvotočina bi mogla biti takva da nam omogući put na drugi kraj galaktike za svega par sekundi, dok svjetlost putujući kroz normalni prostor do tamo treba hiljade godina. Iako smo se sa svjetlošću utrkivali nesportski upotrijebivši prečicu kroz crvotočinu rezultat se računa tj. ispada da smo efektivno putovali brže od svjetlosti i teorija relativnosti pokazuje da takvu crvotočinu možemo iskoristiti kao vremeplov i možemo se vratiti s drugog kraja galaktike prije nego smo uopće krenuli na put. Ostaje pitanje da li je postojanje crvotočina u skladu sa svim poznatim zakonima fizike i ako jest, da li bismo ih mogli konstruirati kad bismo raspolagali dovoljno naprednom tehnologijom.

Crvotočinu možete zamisliti kao liniju ili tunel koja spaja dva udaljena dijela prostora. Tako je moguće od tačke A do tačke B doći kraćim putem kroz crvotočinu brže nego što svjetlost obavi put kroz normalni prostor.

Egzotična tvar

Ako bi željeli sagraditi vremenski stroj, i teoretski gledano nađemo crvotočinu o kojoj smo malo prije govorili, mislili bi da je moguće napraviti taj famozni skok kroz vrijeme. Ali ima još jedna manje poznata činjenica u vezi stabilnosti tih crvotočina ili tunela za koju se smatra da bi bila neizmjerno potrebna u slučaju putovanja kroz vrijeme.

Crvotočina u prostor-vremenu se obično vrlo brzo steže i puca prije negoli bilo šta može proći kroz nju. Da bi se ona učinila dovoljno stabilnom da može poslužiti kao vremeplov, nužno je ojačati je tzv. egzotičnom tvari. Ta tvar ima neobična svojstva: njena masa je negativna i ponaša se, grubo govoreći, antigravitacijski. Problem je da takvu tvar nismo nikad vidjeli u prirodi i ne znamo da li je njeno postojanje uopće dopušteno zakonima fizike. Jedna od indicija da egzotična tvar nije samo san ambicioznih konstruktora vremeplova dolazi nam iz astronomskih posmatranja koja posljednjih godina snažno ukazuju na to da je čitav svemir prožet nečim što se u žargonu naziva “tamna energija” koja se ponaša upravo kao i egzotična tvar – tjera svojim antigravitacijskim ponašanjem svemir na ubrzano širenje. S druge strane, moguće je da ova svemirska tamna energija nije u pravom smislu neka tvar od koje bi bilo moguće načiniti vremeplov već samo specijalno svojstvo vakuuma.

Slična je situacija s običnom energijom vakuuma. Vakuum je, teoretski gledano, prazan prostor za koji znamo da postoji, ali ga ne možemo iskoristiti u praktične svrhe poput grijanja vode u bojleru. Važna uloga egzotične tvari je dodatno istaknuta istraživanjima koja pokazuju da je bilo kakva konstrukcija vremeplova, pomoću crvotočina ili bilo kako drugačije, nemoguća bez takve tvari.

Kauzalnost i paradoks samoubojstva

Ukoliko zanemarimo fizikalne probleme pri konstrukciji vremeplova, ostaje nam pitanje da li je postojanje vremeplova u sukobu s elementarnom logikom. Klasičan je prigovor mogućnosti putovanja kroz vrijeme paradoks samoubojstva. Pretpostavimo da se temponaut vrati u prošlost i ubije samog sebe dok je još bio dijete. No onda on neće ni odrasti, a kamoli ući u vremeplov i ubiti se. Logička kontradikcija je očita i pitanje je kako priroda može spriječiti takvu situaciju, a da svejedno dopusti putovanje kroz vrijeme.

Ustvari priupitajmo se da li čovjek u životu postupa po svojoj slobodnoj volji ili je on samo dio velikog svemirskog mehanizma pa je svaki naš čin, uključujući ulazak u vremeplov i ubijanje samog sebe određen zakonima fizike i početnim uvjetima u trenutku nastanka svemira. No za sada je bolje izbjeći takva filozofska pitanja i ograničiti se na teoretske mogućnosti.

Zamislimo na primjer šta se događa ako instaliramo vremeplov na bilijarski stol i pošaljemo bilijarsku kuglu u prošlost upravo tako da nakon izlaska iz vremeplova udari i skrene samu sebe s putanje prema vremeplovu. Naime, ta bi se kugla u određenim vremenskim razmacima neprekidno pojavljivala i odbijala samu sebe kroz vremenski stroj u prošlost gdje bi opet udarila samu sebe i opet ušla u vremenski stroj. Takvom kretanju ne bi bilo kraja. To je paradoks skoro ekvivalentan paradoksu samoubojstva, ali takav postupak je zapravo moguće egzaktno opisati jednadžbama fizike.

Analize pokazuju da uvijek postoji neko rješenje situacije. U primjeru s bilijarom kugla može uz iste početne uvjete samo okrznuti samu sebe i malo skrenuti s putanje tako da nakon prolaska kroz vremeplov ne dođe do čeonog sudara već samo do spomenutog okrznuća i odmah kontradikcija nestaje.

Na isti način uzmemo da samoubojica loše gađa i samo ranjava samog sebe što mu naruši zdravlje i više ne može vješto rukovati oružjem u svojoj prošlosti i upravo to je razlog zašto loše gađa u tom pokušaju samoubojstva. Tako putovanje vremeplovom postaje vrlo čudno, uzroci i posljedice se miješaju i gube svoj identitet, ali elementarno logičko protuslovlje je izbjegnuto.

Multiverzum

Kad već raspravljamo o ovakvim logičkim problemima putovanja kroz vrijeme moramo napomenuti još jednu teoriju.

Možemo zamisliti naše postojanje kao takozvanu ideju multiverzuma ili paralelnih svemira. Riječ je o neobičnoj mogućnosti da se svemir u svakom trenutku rascjepljuje na mnoštvo drugih svemira i svaka naša odluka i mogućnost se realizira u nekom od tih paralelnih svemira. Danas odlučujemo ostati u krevetu i izbjegnemo pad niz stepenice i izvinuti gležanj. U nekima od tih svemira Thuram je pao preko one lopte i BiH je prvak svijeta u nogometu, a u nekima od svemira naš, već prije spomenuti, samoubojica je zaista uspio u svojem naumu i ubio se.

Kontradikcije nema jer on ne mora preživjeti u svakom svemiru. Ovo može zvučati kao znanstvena fantastika, ali mnogi ugledni fizičari ozbiljno shvaćaju ovakve ideje koje su zapravo inspirirane neobičnim svojstvima kvantne mehanike.

Putovanje kroz vrijeme sa fizičkim tijelom

Teoretski postoje dvije mogućnosti putovanja kroz vrijeme. Mogućnost dematerijalizacije cijelog tijela te ponovna materijalizacija u nekom drugom vremenskom razdoblju. Takvu vrstu dematerijalizacije nazivamo sa fizičkim tijelom. Jer ona uključuje putovanje kroz vrijeme vlastitim tijelom.

Temponaut (putnik kroz vrijeme), nakon dugotrajnog pažljivog pripremanja ulazi u Kabinu i koncentrira se na svoj zadatak. Operatori izvan Kabine uključuju uređaje za kontrolu putovanja. Nakon nekog vremena otvaraju se Vremenska Vrata. Slijedeći instrukcije, temponaut prolazi kroz Vremenska Vrata i putuje u drugu vremensku tačku. Za njega se u njegovom subjektivnom poimanju vremena i vremenskog slijeda ništa nije promijenilo, kao da putuje npr. od Londona do New Yorka. Prvo se nalazi u Londonu, zatim u avionu pa onda na svom odredištu. Sva složenost takvog putovanja nalazi se u avionu čija kompleksna konstrukcija to omogućuje. Isto je i sa Kabinom čija tehnička sofisticiranost omogućuje da fizičko tijelo može biti preneseno u neku drugu vremensku tačku.

Temponaut koji fizičkim tijelom putuje u drugo vrijeme ‘nestaje’ iz Kabine i pojavljuje se na ‘drugoj strani’. Masa koja nestaje kompenzira se ekvivalentnom masom vode što je u skladu sa poznatim zakonima fizike. Putnik kroz vrijeme nalazi se tako sa svojim fizičkim tijelom u nekom drugom vremenu, možda čak i na istom mjestu od kuda je krenuo putovanje, ali nekoliko stoljeća ili milenijuma prije. Fizičko putovanje kroz vrijeme je vrlo teško za izvesti. Tijelo koje imamo u sadašnjem trenutku, teško je prilagodljivo na okolinu druge epohe te postoji veliki rizik da se prenesu bolesti i virusi nepoznati u to vrijeme. Zato takav putnik prolazi vrlo rigorozan pripremni trening. Pored toga, ako se gleda čisto tehnički, nije jednostavno dematerijalizirati tijelo te garantirati njegovu savršenu materijalizaciju nakon povratka.

Putovanje kroz vrijeme sa suptilnim tijelom

Drugu mogućnost putovanja kroz vrijeme nazivamo sa suptilnim tijelom jer ona ne uključuje dematerijalizaciju našeg vlastitog tijela već se samo svijest čovjeka materijalizira u nekom drugom razdoblju i nekom drugom živom biću.

Kao i u prethodnom putovanju i ovdje temponaut nakon intenzivne pripreme ulazi u Kabinu i koncentrira se na svoju misiju. Izvan Kabine, operatori uključuju kontrolne uređaje. Nakon nekog vremena ispred temponauta se otvaraju Vremenska Vrata koja izgledaju kao prozor svjetla iz druge realnosti. Temponaut odlazi kroz taj prozor i stiže u neku drugu vremensku tačku u prostoru. U ovom slučaju, za svoje kretanje on treba koristiti tijelo nekog živog bića iz vremena u koje odlazi. Njegova svjesnost se usklađuje sa osobom u čije tijelo ulazi i za kratko vrijeme postoje dvije osobe u jednom tijelu. Polazna tačka za ovo je teza o postojanju duše, svjesnosti i suptilnog tijela, dok je fizičko tijelo poput odijela koje nosimo tokom svakog života.

Smatra se da se svjesnost može prenijeti ne samo u drugo ljudsko biće već i u tijelo životinje. Tako bi bilo moguće gledati kroz oči sokola i čuti ušima lisice. Iako se na prvi pogled putovanje suptilnim tijelom čini jednostavnijim od onog koji zahtijeva potpunu dematerijalizaciju tijela, ono je jednako složeno za izvesti. Kod ovog putovanja potrebno je da sistem vrijeme – prostor stalno bude ‘otvoren’ tako da se ne izgubi veza između suptilnog tijela koje putuje i fizičkog tijela koje se nalazi u Kabini.

Dokazi o putovanju kroz vrijeme

Znate li da smo već ostvarili putovanje kroz vrijeme? Uobičajeno je da uživamo u maštanjima o putovanju kroz vrijeme u znanstveno fantastičnim filmovima i knjigama. Nismo ni svjesni da je granica između stvarnosti i mašte često vrlo mutna. Fizičar koji tu granicu čini još mutnijom je J.Richard Gott, 3. profesor astrofizike na Univerzitetu Princeton, jedan od vodećih kozmologa današnjice, osoba koja promišlja probleme poput nastanka Svemira i organiziranja natjecanja srednjoškolaca u znanosti.

Dr. Gott je poznat po svom opširnom radu na problematici velikih struktura u Svemiru, kao i teoriji nastanka Svemira. Radovi na temu gravitacije doveli su ga do nekoliko važnih teoretskih otkrića, uključujući i mogućnost vremenskog putovanja u prošlost. Dr. Gottova dostignuća protežu se također i na edukaciju znanosti.

H.G.Wells je napisao knjigu “Vremenski Stroj” još 1895. godine. To je bilo 10 godina prije specijalne teorije relativnosti. U to doba, sa Newtonovom teorijom gravitacije, putovanje kroz vrijeme je izgledalo nemoguće. Ali sa Einsteinovom specijalnom teorijom relativnosti, satovi koji se kreću kuckaju sporije, a kasnije, sa općom teorijom relativnosti, prostor i vrijeme se mogu zakriviti. Tako je mogućnost putovanja kroz vrijeme postala realnost. Isto se može reći za Carl Saganovu knjigu “Kontakt” o crvotočinama. Sagan je zamolio Kip Thornea da prouči da li fizika crvotočina ima smisla. Tada je Kip Thorne ozbiljno pogledao u fiziku crvotočina i pronašao da su takvi uvjeti i rješenja mogući. Ako bi imali takve crvotočine, mogli bi ih iskoristiti za izradu vremenskog stroja za posjet prošlosti. Većina znanstvenika smatra da znanstvena fantastika često potakne na zanimljiva znanstvena istraživanja.

Federacija Damanhur, dobro je poznata širom svijeta po svojim neobičnim eksperimentima koji bi se mnogima mogli učiniti kao čista znanstvena fantastika – da nije praktičnih i znanstvenih dokaza koji ih čine stvarnim. Ujedinivši znanost, umjetnost, tehnologiju i duhovnost, istraživači Damanhura često bi uspijevali u onome što je ostatak svijeta smatrao za nemogućim. Tako je bilo i sa eksperimentima putovanja kroz vrijeme. Većina ljudi smatra putovanje kroz vrijeme čistom fantazijom dok je manji dio otvoren i na tu mogućnost te sebi postavlja pitanja o pravoj prirodi stvarnosti koju možemo iskusiti kroz svoja osjetila. Bez obzira da li istraživanja u Damanhuru smatrali istinitim ili ne, bitno je da u svima nama ona pokreću neka nova pitanja i ideje koje prelaze okvire naše svakodnevnice. Teorijska istraživanja koja se nalaze iza ovih eksperimenata rezultat su proučavanja Ezoterne Fizike koja se kao posebna disciplina studira na Olami Damanhur Univerzitetu.

Kada su Oberta Airaudija (inicijatora osnivanja Damanhura i mnogih istraživanja koja Damanhur provodi) pitali, čemu toliko truda da se postigne putovanje kroz vrijeme, njegov odgovor je glasio: “Damanhur želi biti inovativan element društva koji predlaže ideje koje će ljudi u novom milenijumu dovesti do savršenstva. To su stvari i ideje koje teško da možemo i zamisliti. Za tako nešto, potrebno je da ljudi promijenu svoje ustaljene načine mišljenja. Danas, mnogi ljudi u svijetu razmišljaju kao da su na početku 20 st. a ne u novom milenijumu. Možda će Damanhur koji nastoji kombinirati duhovna učenja sa tehnologijom, moći predložiti neke načine na koje čovječanstvo može evoluirati i proširiti se u vremenu i prostoru.”

Putovanje u budućnost

Stephen Hawking, veliki suvremeni fizičar, u svom intervju-u 1995. godine, izjavljuje kako je putovanje kroz vrijeme teoretski moguće, jedini problem je da ono zahtjeva toliko enormno mnogo energije koju nije moguće prikupiti niti na jedan od poznatih načina.

Do sada smo zapravo govorili samo o mogućnosti putovanja u prošlost. Ali šta je sa putovanjem u budućnost?

Istraživači instituta Damanhur tvrde da nije nemoguće otići u budućnost kao takvu. Zapravo smatra se da je puno teže, da ne bi rekli nemoguće, putovati na mjesta veće kompleksnosti, odnosno gdje je stepen evolucije veći. Dok su recimo putovanja u neposrednu budućnost, recimo nekoliko sedmica unaprijed za sada zaista nemoguća. Istraživači Damanhura tvrde da je za putovanje u našu neposrednu budućnost upravo problem energija. Trebalo bi previše energije za tako nešto. Puno je lakše otići u udaljeno vrijeme nego u neposrednu blizinu. Vremena koja su nam blizu još uvijek oblikuju svoje događaje. Ti događaji su još uvijek pokretni i stvaraju posljedice. Odlazak u to vrijeme značilo bi proći kroz tzv. iskrivljenost univerzuma što bi zahtjevalo nevjerovatnu količinu energije.

Što se energije tiče, federacija Damanhur se smjestila upravo na sjecištu Sinkronih linija. Sinkrone linije nazivamo velike rijeke energije koje okružuju naš planet i povezuju ga sa svemirom. Energija koja teče duž linija sačuvana je u podzemnim stijenama i mineralima. Hram Čovječanstva sagrađen je u srcu jednog takvog minerala po imenu Mylonit, starog preko 300 milijuna godina. Osnovna karakteristika tog rijetkog minerala je da ima sposobnost prijenosa i uskladištenja energije, tako da to mjesto postaje prava Vremenska Mina. Vremenske Mine su Damanhurijevski koncept koji označava mjesta koja imaju potencijal da sačuvaju i prikupe veliku količinu energije od Sinkronih linija i ljudske aktivnosti, te omogućuju da putovanje kroz vrijeme bude izvedivo. Prirodne karakteristike područja na kojem je Hram sagrađen, višestruko su još i pojačane ritualnim pjevanjem, plesom, mantranjem i umjetnošću koja obiluje alhemijskim simbolima izvedenim po zidovima podzemnih dvorana. I ne samo to, zidovi i podovi Hrama su ispunjeni sa 300 tona različitih metalnih krugova, žica i spirala da se osigura što bolji prijem i provodnost energije.

Tu ogromnu energiju preuzimaju posebni mehanizmi koji su u sklopu tzv. Vremenske Kabine. Kabina je veoma kompleksne strukture te ona tehnički omogućuje da putovanje kroz vrijeme bude izvedivo. U njenoj izradi je primijenjena visoko sofisticirana psihička i fizička tehnologija. Ona sadrži spirale, kugle, kristale, elekromagnetska polja, oscilatore, lasersku tehnologiju, alhemijske materijale za aktivaciju, mehanizam punjenja itd. Kabina je dakle složena cilindrična struktura koja omogućuje da se ode izvan uobičajenih zakona fizike.