Vlaška magija

Vlaška magija spada u jedno od najegzotičnijih i najintrigantnijih pitanja kulturnog naslijeđa Istočne Srbije. Vazda izopšteno, skriveno i nevidljivo za uticaj drugih kultura, prepušteno sopstvenim razvojnim potencijalima, ovo područje predstavljalo je idealnu sredinu za očuvanje paganskih običaja. Iako je hrišćanstvo zvanično prihvaćeno, okultno, bajkovito i mitsko integrisano je u religiju, i kao takvo predstavlja specifičnost vjerovanja Vlaha sa karakterom magijskog.

Otjelotvorenje dobrog i lošeg, Bog i Đavo predstvaljaju izvor moći, koji se može iskoristiti kako za loša, tako i za dobra djela i nisu jasno razdvojeni. Ponekad će čak i “bjela” vračara morati da probudi djavole da bi otklonila bačenu magiju. Istina je, među vlaškim vračarama postoje one vračare koje poruke primaju od Boga, svetaca, andjela i pak one koje razgovaraju sa demonima i Nečastivim.

Vlaška magija flertuje sa crkvom, za razliku od crkve koja vračanje smatra grijehom, vlaške vračare se često u tretmanu određenog problema potpomažu crkvom. To znači, da će vračara nekog poslati u crkvu da tamo sprovede određeni rutual ako je to potrebno. Osobe koje se magijom bave uglavnom su “primorane” da koriste svoj dar, jer dar koji im je dat a neiskorišten zna da bude praćen fizičkim tegobama, nesvjesticama, glavoboljama i sl.

Onaj ko je rješio da se posveti Vlaškoj magiji, morao je da otvori sva svoja čula, i dopusti da mu um slobodno luta, da ga vode osjećaji, da čita signale prirode, i da se prepusti razgovoru sa nevidljivim silama. Neraskidiva veza sa prirodom i duhovima prirode takođe je karakteristična za ovo vjerovanje.

Prva stvar koji će svaka Vračara željeti da zna jeste to da li je određena situacija od Boga data, odnosno da li je u pitanju prokletstvo ili je “bačena” magija. Ukoliko je u pitanju prokletstvo, zbog nekog lošeg djela koje su počinili preci, rutual će podrazumjevati odlazak u crkvu i prinošenje “žrtve” svecu i umilostiljavanje Boga. Ukoliko je u pitanju,” bačena” magija, pristupiće skidanju čini, bajalicama i specifičnim rutualima u zavisnosti od potrebe. Kada je vlaška magija u pitanju, rijetko koja vračara ili vrač će priznati da rade “bacanje” magije koja ima za cilj da napakosti drugom, ipak veliki broj onih na koje tvrde da je crna magija bačena dokazuje suprotno. Moć upravljanja energijom, prizivanja određenih događaja, uticaj na sudbinski tok postižu se na različite načine. U prvom redu to su bajalice, različiti rituali, u različito doba dana, ponekad i na specifičnim mjestima, kao što su raskrsnice, vodenice i mjesta koja sadrže i zrače posebnu energiju. Bajalice su prenošene sa koljena na koljeno i mnoge od njih su vjekovima stare, prilikom njihovog izgovaranja energija riječi tka se i prenosi u/na neki predmet, u kome se i zadržava. Nerazumljivost jezika posmatraču dodatno mistifikuje proces bacanja ili skidanja čini.

Predmeti imaju moć, jer zadržavaju energiju osobe koja ih je posjedovala, pa tako predmeti poput češlja, odjeće, obuće ili slike mogu poslužiti za bacanje čini. Važi pravilo da se stvari ne pozajmljuju drugim osobama. A čim nekome nestane neki predmet posumlja se da je ukraden ne bi li bile bačene čini. Kada nečija odjeća bude zakopana na grobu uz bajalice znači da se neće nikad oženiti/udati. Te čini se teško skidaju, kao i one uz pomoć obajane slike osobe bačene u rijeku.

Vlasi vjeruju da se energija može prenositi sa ljudi na predmete i da je preko nekog predmeta moguće prenjeti na drugog. Tako su raskrsnice česta mjesta gdje se neko može ratosiljati loše sreće, a prvi koji potom prođe će je pokupiti. Isto važi i ako neko uzme “trag” osobe -malo zemlje gdje je osoba zgazila, može mu napakostiti, ali se ta osoba može zaštititi ako prethodno sama uzme svoj “trag” i nosi ga sa sobom, tada mu niko ne može napakosti na taj način, ali na raspolaganju im je sijaset drugih. Mnogo je rituala i simbolike vezano za Vlašku magiju, i gotovo da svaki predmet ili stvar može da ima neko značenje.

Jedno od vjerovanja jeste priča o tri suđaje koje dolaze u kući kada se djete rodi da mu proreknu sudbinu, roditelji tada nastoje da ih umilostive ostavljajući im kolače i mlijeko. Kako tada bude određena sudbina, takav će biti čitav život djeteta. Najstarija i najružnija uvjek predlaže najgore, a najmlađa i najljepša sreću i blagostanje. Treća daje konačan sud praveći kompromis između ova dva prijedloga, iz tog razloga je život mješavina lijepih i ružnih trenutaka.

Prokletstvo sa raskrsnica

Za obračun sa Drakom mora se naći najbliža vodenica, jer se on uvjek nalazi pored nje. A prizivanje drugih demona bilo za borbu protiv tuđih vradžbina, ili kao apel u pomoć, izvodi se ritualno na raskršćima. Jer, raskrsnica je od pamtivjeka mjesto na kome se nešto koncentriše i potom ponovo razgranava. Većina puteva u Timočkoj krajini trasirana je hiljadama godinama unazad i kasnije je samo savremeno opremljena. Timočani znaju da su današnjim modernim saobraćajnicama nekada volovi vukli kola rimskih legionara, Ilira i Slovena. I još uvjek je u narodu živ običaj da se od samoubica ne opraštaju na organizovanom groblju već na raskrsnicama.
Kod Vlaha se i danas, svaka posmrtna pratnja koja stigne na raskršće zaustavlja. Kovčeg se spusti i pop zastane. Tako se odaje počast davnim precima. Ali kako mnogi Vlasi tumače, ovaj običaj služi i za zbunjivanje pokojnika. Ukoliko se ne daj Bože povampiri neće znati da se vrati kući. Znajući sve to, raskrsnicom se kao kultnim mjestom za uspješno “mađijanje”, služe i profesionalci ali i običan svijet. Ona je prebivalište mnogih magijskih moći, bilo da se tu nešto ostavi ili se sa nje pokupi. Otuda i mnoga sujeverja vezana uz nju.

Prva opasnost vreba već kada se neoprezno, kroz centar, preseče raskršće puteva. To nikada ne treba činiti, jer na raskrsnice mnogi bacaju predmete u koje sami pokušavaju da umetnu svoju nesreću, nadajući se da će ona preći na druge koji ih slučajno nađu i pokupe. U tu se svrhu, naravno, najčešće ostavlja ono čemu ljudi teško odolijevaju – zlato ili novac. I dok se sa zlatom reskira, jer ono teško gubi svoja dobra zračenja koje nosi iz utrobe zemlje, novac je pravi rekvizit za prenošenje nesreće.

U Timočkoj krajini mnogi vjeruju da tako mogu izliječiti svoje bolesti poput kožnih osipa, glavobolje i drugih nedaća za koje se teško nalazi uzrok pa i lijek.

Zato tri večeri zaredom protrljaju oboljelo mjesto vrijednom monetom, a potom je ostave na raskrsnici da je neko u svojoj pohlepi pokupi. Pri tom ih, kažu, ne grize savjest, jer se osjećaju kao da su svoj lijek nečim platili.

Leteća kletva i vračare za potrebe svojih pacijenata (koje zahjtevaju mnogo truda) koriste raskršća. Pošto će im za uspjeh biti potrebna sva sila stihijski raspoložene prirode, one biraju doba kada im u kontaktu sa njom niko neće smetati.

Duboku noć kada se krv ledi u žilama od tišine. Pred raskrsnicu se skidaju gole i samo njihov tihi šapat kojim izgovaraju bajalice para sablasni muk. Tako obično mole određene demone da izađu i pomognu da se neutrališu tuđe čini ili da se slične odašalju.

Raskrsnice su međutim veliki problem svim ljudima u svijetu. U svakoj religiji one su poznate kao mjesto za prenošenje zla. DŽ. Frejzer piše da Bahime koji žive u Ugandi prave kip od ilovače, koji liči čovjeku. Vjeruju da ako se njime protrlja bolesnik pa se potom kip zakopa na raskrsnici, bolest obavezno prelazi na prvog prolaznika. Ritual izaziva jak strah među ljudima, pa ga je zakon Ugande zabranio, a one koji ga sprovode kažnjava smrću. Kod Badaga je, piše Frejzer, vjerovanje u mogućnost prenošenja zla išlo tako daleko da se mislilo da životinje mogu čak da preuzmu i grijehove mrtvih.

Batanci na Sumatri imaju obred “primoravanje kletve da odleti” To se obično čini sa pticama koje inače nikada ne žive sa čovjekom u kući. Upravo se zato nagovještajem velike nesreće smatra kada bilo koja divlja ptica slučajno uleti u kuću. Sa sobom sigurno nosi zlo koje je prenijeto sa nekog nesrećnika, misle oni i zato je hvataju, premažu zejtinom, pa tek onda puste na slobodu.

Ni stara Europa nije bila imuna od sličnih avantura. Tako je sačuvan zapis iz suda koji je proglasio vješticom i kaznio izvjesnu Agnes Samson, jer je izliječila svog zemljaka Škota Roberta Kersa. Kers je obio od bolesti koje mu je prenio neki vrač iz Damfrisa. Agnusa poznata po svojim moćima preuzela je sve njegove simptome na sebe, mučila se do zore stenjući u strašnim patnjama, a kada ih je nadvladala željela je da bolest pomoću odjeće koju je skinula sa sebe, prenese mački. Mačka se međutim iskobeljala, a odjeća je slučajno dotakla Agnesinog suseda Daglasa. I dok je Kers potpuno ozdravio, Daglas je za par dana iskopneo i umro, Agnes je, kako je već tada vrijeme nalagalo, 1590. godine završila na lomači.

Sveta bolest – epilepsija

U starom Rimu epilepsiju su smatrali prstom božjim, pa su čak i zasjedanja Senata odlagali u vrijeme kada bi neko dobio epileptičan napad

Vlasi za epileptičare žrtvuju psa ili lastavicu čijom se krvlju bolesnik poji, a daju mu se i pečena jaja od grlice ili obareno srce crne kokoške i šumskog ježa

Ono zašta se vlaška magija tredicionalno već više vjekova smatra posebno moćnom je medicini i danas zagonetna bolest, epilepsija. Ne samo zbog toga što se tvrdi da su neke vračare zaista u mogućnosti da otjeraju ovu bolest, koja i uzrokom i simptomima počiva na stabilnosti nerava, već i zbog toga što se misli da i same Vlajne koje padaju u trans ili granična stanja apatije i euforije iz kojih najbolje predviđaju, preživljaju epileptične trenutke.

Po kazivanju Radmile N. za koju njeni pacijenti tvrde da se može izboriti sa ovom bolešću, epilepsija dolazi od samog Boga. Pri tom se ona ne izjašnjava da li je smatra zlim ili dobrim darom, ali tvrdi da se takvim napadima može ovladati. I da se zapamćenim iskustvom u kasnijem normalnom stanju učiniti i mnogo dobrog drugima. A ovo shvatanje ni za dlaku ne odudara od onog sačuvanog iz spisa najpoznatijih starogrčkih ljekara. I drevni antički učitelji su epilepsiju podvodili pod psihijatrijski termin “sveta bolest” od koje su bolovali neki poznati mudraci i proroci. U starom Rimu smatrali su je prstom božjim, pa su čak i zasjedanja Senata odlagali u vrijeme kada bi neko dobio epileptičan napad. Koliko su takva uvjerenja prihvaćena u svijetu vidi se i po prvobitnom prevodu grčke riječi epilepsija kao “nastup”. Tek kasnije ona se sve češće vezuje za nešto materijalno, pad, pa otuda i narodni naziv “padavica”.

Prvi koji je pokušao da demistifikuje uzrok grčeva ovih bolesnika bio je Hipokrat (460-377. godine p.n.e) On je u svom djelu “O svetoj bolesti” negirao stav da je epilepsija izazvana višim silama tvrdeći da je njen izvor u ljudskom mozgu.

Etnolog Gordana Živković, koja decenijama proučava tradiciju Vlaha pozabavila se predanjima o liječenju epilepsije u istočnoj Srbiji. U svom eseju na ovu temu, kaže da padavičari početak napada prepoznaju osjećajem da im neko ili nešto duva u glavu. Muče ih razne halucinacije i priviđenja i tada uz strahoviti vrisak padaju na mjestu gdje su se našli. Ubrzo nakon pada počinju da škrguću zubima, grče se, a na ustima im se pojavljuje bjela pjena. Napad traje samo nekoliko minuta, ali nakon njega bolesnik je strašno iscrpljen. Kao da je danima bio prikovan za postelju.

Moć viline trave

Narod u Timočkoj krajini lijek za epileptične napade tražio je prije svega u vračanju vrlo čudnim ritualima. I u melemima i u čajevima od bilja i trava, od crnog i bjelog luka, kadulje, ivanjskog cvjeća, pelina, kopriva i posebno odoljena za koju na Timoku tvrde da je Vilina trava. Zbog toga se i misli da je omiljena pjesma vila “Da zna majka šta je odoljen trava / nikad sina ne bi ukopala”. Za dijagnosticiranje stepena epilepsije, posebno kod djece epileptičara, koristi se grana divlje ruže, šipka. Kada padne, dete treba izmeriti crvenim koncem i potom ubrati granu divlje ruže iste dužine. Ona se stavljala na pod, ispod kreveta epileptičara i tokom 40 dana zaliva se svakog dana toplom vodom. Ukoliko bi se nakon toga grančica smanjila, bio je to pouzdan znak da će djete ozdraviti. Za prvu pomoć kod napada epilepsije koristila se kupka sa kučinom i nakon toga dugotrajno, uporno golicanje pacijenta. To, kažu, prene iz stanja transa i vrati ga u normalan materijalni svijet.

Bolesniku, tvrde vlaške vračare, pomaže i kriška lubenice kojom mu se trljaju usta. Kasnije se preduzimaju i zdravstveni rituali sa životinjama. Za epileptičare se žrtvuju pas ili lastavica čijom se krvlju bolesnik poji. Daju mu se i pečena jaja od grlice ili obareno srce crne kokoške i šumskog ježa.

Epileptičari se kade i nad spaljenim krilima slijepog miša i sa upaljenom zmijskom košuljicom,dok jedu obrok spremljen od njenog srca.

Moćne ljubavne čini

– Najrasprostranjeniji predmet u ritualima ljubavne magije je katanac – simbol nečega što se da zarobiti i osloboditi
– Kako je Milka omađijala Laleta
– Koje magije koriste prevarene žene, a koje muževi
– Ljubavne bajalice imaju moć psihičkog vezivanja ljudi koje liči na opsesiju.

Ako je vjerovati savjetima vlaških vračara (na daleko poznatim po svojim moćima) proljeće je pravo vrijeme da se prikupe svi rekviziti kako bi se tokom godine svi lijepo zabavili praktikujući ljubavnu magiju. Moralne norme uvrežene u staroj evropskoj tradiciji kod Vlaha su oduvjek odudarale. Ljubomora, posesivnost ili kratkotrajna promjena partnera nisu bile zlo zbog koga bi neko bio napastvovan sopstvenom grižom savjesti ili postavljan na stub društvenog srama. Mladi su se u ranijim vremenima, još od najranijeg djetinjstva pripremali za polno sazrijevanje, a promjena partnera, u određenim granicama, bila je čak vrlo poželjna. Zato je još čudnije što je ljubavna magija kod Vlaha najrazvijenija, a romantične bajalice najbrojnije, najdjelotvornije i skoro sve odreda imaju moć psihičkog vezivanja ljudi koje liči na opsesiju. Otuda je i najrasprostranjeniji eksponat u ovim ritualima katanac – simbol nečega što se da zarobiti i osloboditi. Iza njega slijede med, kao bezopasno sredstvo koje lijepi, ugljen koji u magiji simboliše ono što pali i bosiljak koji svojim aromatičnim mirisima opija. Crveni ili bjeli konac, so, šećer i voda iz kuće obavezni su za identifikaciju ličnosti u magiji, a dodaci na svu tu hrpu naizgled besmisleno sakupljenih predmeta, zavisi od pojedinačnog problema.

U selima Timočke krajine i danas živi veliki broj vračara i proročica i svaka od njih zna veliki broj bajalica koje podstiču zaljubljivanje i trajno vezivanje. Jače ljubavne čini bacaju se bajanjem u sobi uslijed čega vračara tri puta baje dok mete kuću. Po priči Milke D. iz Majdanpeka ona je za muža dobila momka kojeg nije ni poznavala, ali joj se jako dopao na prvi pogled. I danas nakon desetak godina sjeća se kako joj je bilo smješno kada joj je vračara sa obližnjeg brda Krš bajala čisteći sobicu u svojoj oronuloj kućici od blata.

– Vračara je tri puta bajala dok mete po kući. Sakupljeno đubre iznosila je napolje i bacala ga u onom pravcu gdje je Lale živio. Prekrstila se i tri puta ponovila basmu: “Ne metem slamu, ne metem đubre, već metem sve mraviće, već metem sve sjtenice. Metlom ih pomeh, po Laleta poslah. Kada na njega naiđete da mi ga bockate, podbadate, meni da ga otpravite. Mira nigdje da nema, ni sa kim da ne prozbori, dok se meni ne pojavi – sjeća se Milka.

Lale prema kojem je usmjeren ovaj ritual postao je prava žrtva iznenadne strasti koja se u njemu rodila. Kako je već na prvom sastanku priznao Milki, patio je od kako je prvi put ugledao u holu bioskopa. Čežnja koja ga je opsjedala bila je posljedica nabacanih čini, ali on to nije znao. Shvatio je da je zaljubljen i dao sve od sebe da se približi i uspostavi vezu sa Milkom. Naravno veza se ostvarila munjevito, i kao i obično završila se brakom. Tako eto, ukoliko Milka nikada ne sakupi hrabrost da mu prizna šta je kao šiparica učinila, Lale nikada neće saznati kakvo ih je to čudo spojilo i odakle u njemu tolika potreba da joj još uvjek, nakon dugog bračnog staža udovoljava u svemu poput do ušiju zaljubljenog pubertetlije.

Ljepljivi prsti Poznat obred ljubavne vlaške magije počinje u svitanje. Vračara sa onim ko naručuje čini odlazi na potočić koji teče u pravcu istok-zapad i opkorači ga. Baje praćkajući strukom bosiljka po rijeci, a potom vodicu prska preko teglice sa medom. Med se kasnije daje osobi koju treba privući. Mažu se usne, trepavice i obrve, a ponekad i vrhovi prstiju kojim se voljena osoba dotiče. U bajalici treba naglasiti stihove: “Stavila mi na glavu Mjesec sjajni, na prsa blještavo Sunce, na ramena dve zvijezde Danice, na leđa ružu crvenu, po naručju i bedrima sitne zvijezde, da cjeli svijet gleda u njih, a sa još većim žarom (ime onoga koji se privlači), da mu ne daju mira, ni kad leži, ni kad spava, ni kad priča, dok meni ne dođe da sebi srcu olakša…”

Vlasi misle da ponekad ponešto iz onoga što je suđeno može i izostati. Tada ljudi treba da se obrate za pomoć ne bi li slijedili svoju kob. Za tu priliku vlaške vračare koriste posebne rituale namjenjene onima koji se do poznog životnog doba još nisu usrećili, oženili ili udali: “Motam tkanicu u smotuljak da se u crnog pjetla pretvori, da kroz odžak izleti da ga kljunom u glavu kljucne, da ga tucne, da ga udari, da ga probudi, da mu mira ne da. Maramo, maramče u odžak te hitnuh u pjetla te pretvorih sa čeličnim krilima i gvozdenim kljunom. Kada na mog suđenog naiđeš, kljunom ga čukni, krilima mlatni, kandžama ogrebi, iz sna ga probudi, k’ meni ga uputi, u snu da ga usnim na javi da ga poznam”.

Lijek za prevarene Blaži oblik liječenja nevjerstava je vrlo popularni obred sa tek omacenim mačićima. Obično supruga okupa mačiće koji još nisu progledali i tu vodu podmetne svom mužu da popije. Kažu da on nakon toga postaje slijep kod očiju i kada su u pitanju druge žene. Prevareni supružnik pak, služi se jajetom kukavice. Kada ga bušenjem iglicom na vrhu isprazni i izduva, u šuplju ljusku stave se dlačice koje su od oba supružnika isjeckane ispod pazuha. Rupica na jajetu se zalije voskom i u gluho doba noći ono se odnese u neki skroviti dio stana ili se sakrije u šupljinu na zidu kuće.

Kada bračni par zajednički želi da se zaštiti od iskušenja nevjerstva treba da pođe u potragu za rijetkim puževima blizancima (koji nose dije sljepljene kućice) i za slijepim mišem. Vrhove njegovih krila treba odsjeći, staviti ih u šupljine puževih kućica i zaliti ih voskom. Na vrhu kućica zagrijanom iglom probušiti dvije rupice i provući lančić kako bi se hmajlija nosila oko vrata. Muškarci hmajliju pripremaju tako što vrh desnog krila stavljaju u lijevu kućicu puža blizanca, a žene obrnuto. U ovoj vrsti svakodnevne jednostavne magije koristi se i moć kukavice. Treba se prišunjati drvetu sa koga ptica kuka, odlomiti parče kore, probušiti kroz nju rupu i tiho progovoriti “Kao što ti kukavice kukaš tako da i (ime) kuka za mnom”. Kada vidi osobu koja joj se svidi treba da je pogleda kroz to parče kore, pa će se kletva pred drvetom sigurno ispuniti.

Strah od nesreće urokljivih očiju

Najpodložniji uroku su mala djeca ali i nezaštićeni odrasli • Bjeli luk je za Vlahe hrana, lijek ali prije svega univerzalno sredstvo protiv svih zlih demona i verni pratilac čovjeka od njegovog rođenja pa do poslije smrti Zle oči poznate su i vlaškoj tradiciji. I mada se i bjela i crna magija kod njih zasnivaju na basmama, travarstvu i energiji, vjeruje se da postoje oni koji urokljivim pogledom mogu nanijeti mnogo nesreće i to uglavnom nesvjesno. Kako kaže vračara Desanka P., kada ugledaju nešto lijepo oni to nekontrolisano požele tako jako, da čak iako se njima prohtjev ne ostvari, to drugome nestane, pa makar mu i od samog Boga bilo dato.

Najpodložniji uroku su mala djeca ali i nezaštićeni odrasli. Ali polje djelovanja urokljivih očiju se praktično ne može ograničiti jer je dovoljno da se oni koji se inače bave magijom, samo nečemu začude ili zadive. Pod njihov uticaj tada padaju svi, pa čak i imanja, kuće, životinje ili stvari. Urok se u porodici uviđa odmah kroz bezrazložnu napetost koja se iznenada useli u nju. Stalne svađe i nervoze koje mogu imati i gore posljedice brzo se evidentiraju, pa Vlasi danas odmah posjećuju vračare u potrazi za lijekom. Neophodno je prvo utvrditi da li je uopšte u pitanju urok. To se radi gašenjem ugljena i vidi se kada ugrevak pri gašenju padne na dno posude. Potom se traži krivac. Ne poimenice, nego odrednicima pola, srodstva ili komšijskih i poslovnih veza. Za tu priliku se prizivaju sve te kategorije a ugljen se baca u posudu sa vodom uz bajalicu:”Pošao (ime) putem, stazom, poš'o drumom velikim, sa devedeset devet ala, sa urokom i uročicom, sa počudištem se na njemu sreo. Možda je ureknut od udate žene, možda je ureknut jer je dobar, jer nije dobar, jer je debeo jer nije debeo, jer je lijep jer nije lijep…”. Kada se izgovori svojstvo ili ime urokljivog ugljen treba da padne na dno posude i tada počinje ritual. Na stubu srama “Doletjela bjela ptica iz bjelog mora i donjela bjelo mlijeko u bjele kljunice, pa pustila na bjeli kamen, crko puko bjeli kamen crko puko ko djete ureko, ako bude muško ispuklo mu mudo, ako bude žensko ispukla joj sisa, ako bude djevojka otpala joj kosa sve joj se druge podsmjevale”. Basme su različite ali se obično završavaju jakom željom, ne da se onom ko je urekao vrati zlo, već da ga svi ismiju.

Vračanje zla vlaške vračare ostavljaju za ozbiljnije situacije. A najgora kazna za takav čin po Vlasima je da za lakomost ili zavidljivost sazna javnost, i to preko sramote koju će urokljivac doživjeti. Efikasan lijek protiv uroka je i basma koju i danas znaju mnogi u Timočkoj krajini i koriste je za preventivu. Zabilježio je i preveo etnolog Paun Durlić po kazivanju Sofije Zlatić iz Crnajke. Za vračanje se pripremi voda koja se iz tikve baci na krov, a potom se dok se sa njega sliva, prihvati u sud u kome će se kasnije bajati. Vodi se dodaju bosiljak i tamjan i izgovara se: “Pošla (ime pacijenta) stazom, uroka uz put srela. Ne smij se ti (ime) jer će se ona nasmijati tebi. Ko je (ime) uročio – svisnuo, ko je urekao – prsnuo, oči prevrnuo. Ko je (ime) urekao, usjekao – o glavi mu bilo. (Ime) osta svjetla, čista, ko zvjezda na nebu, ko rosa na zemlji, ko bosiljak u cvijatu, (ime) u zdravlju da bude”. Moć tamjana i bjelog luka Baka Ikonija iz Klokočevca, pogađa prošlost i proriče budućnost zrnevljem od kukuruza i kad ustanovi šta je stvarna potreba onog ko je pod urokom, pravi napitak nad kojim satima baje. Ona najčešće koristi bajalicu protiv uroka, koja kaže nikome ne može da naškodi, a sigurno pomaže kod problema. U desnu ruku uzme se britva u lijevu tamjan i dok se lagano dodiruju ponavlja se: “Crkni đavole, ti nemaš tamjan, ti nemaš nož, ja imam tamjan i imam nož, tamjanom te kadim, nožem te sječem, u vodi te gnječim. Voda se pjenuša a (kaže se ime onoga ko se brani od uroka), te više ne sluša. Ako ga je neko urekao, ako mu je neko presjekao put, ako ga je neko omađijao ako je neko na njega ljut, više nema uroka, slobodan mu je put, odvezala sam mađiju niko više nije ljut. (Ime), ostaje čist kao sijvet kad se kupa u sunčevom sjaju, (ime) ostaje čist kao bistra voda izvorska, (ime) ostaje čist kao bosiljak u proljetnom gaju, (ime) ostaje čist kao Sveta djeva Marija nebeska….”

Bjeli luk

I bjeli luk koji ima istoriju staru koliko i samo čovječanstvo vrlo je uvažen u magiji i etnomedicini Vlaha. On je hrana, lijek ali prije svega univerzalno sredstvo protiv svih zlih demona. Vjerni pratilac čovjeka od njegovog rođenja pa do poslije smrti. Čen bjelog luka na čelu porodilje štiti i majku i novorođenče od uroka. Tokom života pouzdana je hmajlija koja na putovanjima čuva od “razbojničkih” prepada đavola i nervoznih vila. Ali i od krvopija kada se noću prolazi pored groblja. Vlasi misle da bjeli luk i inače donosi dobro ukućanima pa nanizane vjence kače o dovratak kuće. Sa lijeve strane on štiti od demona i donosi duhovni mir i sreću. Okačen sa desne strane vrata vjenac bjelog luka štiti dom od eventualnih neprijatelja iz okoline, spriječava svađe i obezbjeđuje i materijalno blagostanje.Vjenac obješen u štali štiti životinje a u polju usjeve. I taj se metod preduzima kad god postoje nagovještaji nekih bolesti, epidemija ili prirodnih nepogoda. Nošen u džepu, čen bjelog luka može spriječiti mučninu i nesvjesticu a uz druge dodatke njegovi eterični mirisi vraćaju one koji padnu u trans, liječi alkoholičare i epileptičare.

Ako se nosi pod kapom bjeli luk otklanja urok i migrenu koja sa njim ide. Po receptu koji je zapisala etnolog Gordana Živković, bjeli luk izgnječen i uvijen u gazu služi i za masažu čela protiv glavobolje, zajedno sa svinjskom mašću. Pomješan sa pelinom dezinfikuje i liječi rane po koži. Nakon što simptomi bolesti prođu, gazu sa masom ili čen koji je otklonio nelagodnosti treba baciti u vatru ili rijeku sa riječima “Sa (ime) rane na bjeli luk prešlo i u vatru došlo”.

Kod bolnih menstruacija, za koje se isto sumnja da su od zlih očiju, žene Timočke krajine jele su ogromne količine bjelog luka i zapirale su se rastvorom od četiri kašike sirćeta na dva litra mlake vode. Urokom se diže i pritisak a da bi se regulisao preporučuje se da se tri glavice luka potope uveče u čaši vode i da se ispije na prazan stomak ujutru. Bjeli luk je Vlasima nezamjenjivi pratilac i do onog svjeta. Dobro je da se pred smrt okači oko umirućeg jer štiti od eventualnih napasti koje čovjeka mogu natjerati da zaluta ili se povampiri. A predostrožnosti radi neke porodice u okolnim selima Bora i Zaječara, vjenčiće bjelog lukaod nose na groblje i prvih 40 dana. Da bi, kažu svojim jakim mirisom rastjerao lutajuće demone koje bi možda da uznemire mrtve.

Beleg stvara impotenciju

Po zapisu dr Aleksandra Nicića i dr Jovana Protića, žena sa kojom imaju seksualni odnos pogleda ga dok spava kroz prsten zamočen u menstrualnu krv, pa muškarac nakon toga osjeća stalnu potrebu za njom • Muškarci u Timočkoj krajini u velikom broju vjeruju da njihova polna snaga može da zavisi od ćudljivosti žena Kada je M. L.(44) iz Rudne Glave kod Majdanpeka nedavno shvatio da mu seksualna moć drastično opada povjerovao je tradiciji svog rodnog kraja da ga je neka žena uz pomoć vlaške magije učinila impotentnim. Pronašao je “zloću”, nakon silnih rasprava uspio je da dobije beleg kojim je “vezan” i njegovo zdravstveno stanje opet se vratilo u normalu. Skandal doduše nije prešao granice njihovog zaseoka, ali je opšte poznato da se slični slučajevi ponavljaju već decenijama i da muškarci u Timočkoj krajini u velikom broju vjeruju da njihova polna snaga može da zavisi od ćudljivosti žena. Tim pre što medicina još uvijek nema tačna obrazloženja za uzrok impotencije, a još manje lijek za nju. Čak se i profesor dr Savo Bojović, naš poznati seksolog, slaže da je to veliki problem. A prva iskustva farmacije pokazuju da se impotencija, ukoliko je hronična, ne može suzbiti ni “vijagrom”. Zato valjda muškarci iz Timočke krajine i vjeruju u sve priče o vlaškim vračarama. A dugi niz godina njih sakupljaju i naši najeminentniji ljekari koji se bave istorijom narodne medicine i etnolozi. Među njima je najpoznatija Zorica Divac koja je radila obimna istraživanja na ovu temu.

Ona je razgovarala sa mnogo muškaraca koji su bili nesposobni za bilo kakav seksualni doživljaj, sve dok nisu uvideli da im polni organ (bez obzira na stvarnu želju) “proradi” samo sa određenom ženom. Utvrdivši da su omađijani a ne bolesni nije im preostajalo ništa drugo nego da se i sami za pomoć obrate vračarama.

Trojka za seks!

“Simptomi impotencije po kazivanju naroda su vezanost muškarca da ne može ni sa jednom ženom ili da ne može samo sa određenim ženama. Sem polne nemoći muškarac se osjeća loše, napuštaju ga i snaga i volja da se bori, pa može i da umre… U ovako tešku situaciju muškarca dovodi žena koja uz pomoć vračare baca čini i (zbog posesivnosti, strašne ljubomore ili osvete) vezuju svog muža ili ljubavnika”, piše Zorica Divac i navodi riječi jedne svoje sagovornice iz Gamzigradske banje kod Zaječara. “Mog prijatelja je ljubavnica vezala gvožđem, kako je ne bi varao sa svojom suprugom. Čovjeku su čak šlogirala i leđa. Nijedan ljekar nije mogao da mu pomogne. Tek kada je saznao za magiju ljubavnica ga je, pod prijetnjom, odvezala i on se oporavio”. Postoje i primjeri kada žena vezuje svog muža da bi dobila slobodu za raznovrsniji ljubavni život. I to obično obave vlaške vračare koje za razliku od drugih ovu vrstu čini ne nazivaju crnomagijaškim. One ne boluju od takvih predrasuda jer smatraju sebe pozvanima da pomognu svakome ko im se obrati za pomoć. Svoje psihičke moći Vlajne za ove potrebe upotpunjuju raznim korisnim rekvizitima poput konca, igle, biljaka, ljudske krvi, pepela, balege. Bitni brojevi u bajalicama koje izgovaraju dok vračaju su trojka – simbol seksa, sedmica broj ljubavi i devetka, kontakt sa višim zlim silama. Od boja se koriste crna koja upija i crvena koja ograničava, svejedno štiti li upad pozitivne ili negativne energije. Izbjegavaju samo zelenu koja oslobađa. Blaži oblik vezanosti muškarac može da doživi i ukoliko je bio žrtva zanimljivog magijskog rituala sa prstenom.

Po zapisu dr Aleksandra Nicića i dr Jovana Protića, žena sa kojom imaju seksualni odnos pogleda ga dok spava kroz prsten zamočen u menstrualnu krv. Muškarac nakon toga osjeća stalnu potrebu za njom, žiganja i trnjenje ispod pleksusa.Razvezivanje se vrši na kućnom pragu kada vračara muškarcu veže noge konopcem i onda ih munjevitim pokretom razveže. Vezivanje na daljinu Vlaška magija jedna je kažu od rijetkih koja vezuje i na daljinu. Kada ošacuju muškarca koga žele, a sa njim još uvjek nisu stupile u fizički kontakt, žene se u Rudnoj Glavi služe obredom sa crnim koncem. Sačeka se da željeni naiđe i dok skoncentrisano gleda u njega, na koncu vezuje devet čvorova uz određenu basmu.

Najjače dejstvo međutim među rekvizitima za izazivanje impotencije imaju predmeti uzeti sa pokojnika. To su maramica na kojoj se sakupljala izlučina iz usta umrlog u periodu između smrti i ukopa, prsten sa njegove ruke, igla i konac. Do njih se teško dolazi jer pokojnika rodbina budno čuva baš zbog moguće zloupotrebe njegovog energetskog stanja za “nečiste” radnje. Ali se vračare vođene unutrašnjim instinktom ipak snađu. Ušunjaju se i neprimjetno u odjelo umirućeg zabodu špenadlu. Vade je kada bolesnik umre i još dugo nakon toga koriste je za obrede. Ženi koja bi da veže ljubavnika vračara da iglu i ova treba da svog dragana bocne u stražnjicu i to u trenutku orgazma kada on tu bol neće osjetiti. Mađija, kažu, sa svojim djelovanjem počinje odmah a da žrtva kasnije ne zna da objasni šta joj se to tako neobično desilo i kako je to “vezana”. Bez tog podatka međutim rijetko da ga koja vračara može osloboditi pritiska. Najupornije vračare za odvezivanje muškaraca traže pomoć i od svete djeve Marije. Ali su imza svaki slučaj pri ruci i užarci kojima započinju obred, gvozdeni nož da isjeku vezu, tamjan da otjeraju zle demone i bjeli luk da spriječi djela. Vračare se trude da otkriju bar neki detalj vezan za osobu koja je čini naručila i potom nesretnika natjeraju da pođe u potragu za njom.

To je uglavnom badava posao, pa se muškarci često služe prijetnjama ili silom prema partnerki na koju sumnjaju da ih je vezala. Tada može doći čak i do tragedija. Po zapisu Zorice Divac jedan je mladić često posjećivao stariju žiteljku sela Šarbanovac kod Bora. Nakon izvjesnog vremena shvatio je da je opčinjen. Nije mogao da opšti ni sa jednom drugom ženom iako su one bile i mlađe i ljepše. Tek nakon teških batina baba je priznala da je vezivne čini zaista napravila i beleg odavno bacila u baru. Jadnik ju je ubio i nakon toga završio u zatvoru. Ali se njegova muškost, nažalost, ni tada nije povratila.

 preuzeto iz  knjiga Vlaška magija 1 i 2 autorke Jasne Jojić / knjige možete poručiti putem broja:

 00381 – 65 216 416 0