TORINSKO PLATNO
U Torinu, Italija, pohranjena je pod nadzorom kardinala Severina Poletta, jedna od najvažnijih relikvija kršćanstva. Svijetla lanena tkanina duga 436 cm i široka 110 cm, poznata jednostavno kao Torinsko Platno. Na njenom licu i naličju, nalazi se u prirodnoj veličini nejasna slika čovjeka. Stoljećima su mnogi ljudi vjerovali da je to sindon ili mrtvački pokrov u koji je bilo zamotano Isusovo mrtvo tijelo, te da je ljudski otisak na njemu slika samog Isusa. Ali prije nego što otkrijemo detalje o toj poznatoj relikviji… Šta su to zapravo relikvije?
Ako govorimo o kršćanstvu, nailazimo na dogmu ustaljenu od davnina a to je štovanje relikvija i tvrdnja da imaju magične moći. Iako je malo vjerovatno da ćete pronalaskom Svetog grala zadobiti vječni život, pomisao na predmete koji u sebi posjeduju nešto magično, primamljiva je. Pa ipak gledati predmet u očekivanju nečeg nadprirodnog malo je smiješna. Kršćanske relikvije su brojne i ljudi doista vjeruju u njih. Za kršćanstvo naravno nije potrebno «vidjeti da bi vjerovali», ali ti predmeti, te relikvije ipak u sebi sadrže nešto. Nije to moć besmrtnosti ili nepobjedivosti za one koji posjeduju taj predmet već saznanje o njihovoj prisutnosti tokom važnih događaja u historiji. Nešto mistično se zaista nalazi u njima a to je i razlog velikom zanimanju koje pobuđuju širom svijeta.
Od davnina ljudi su kretali u beskrajne potrage za kršćanskim relikvijama. Većinom se smatraju mitske, kao potrage za Svetim gralom ili Zavjetnim kovčegom. Je li uopšte među relikvijama bilo prijevara? Sigurno. Ali u većini slučajeva za relikvije se ili zna da su autentične ili postoje razlozi za mišljenje da bi mogle biti autentične, iako potpuni dokaz nije moguć.
Većina relikvija ne mora biti lažna jer je većina relikvija kosti historijskih svetaca koji su bili dobro poznati i čiji posmrtni ostaci nikada nisu ni bili izgubljeni.
Crkva zapravo nikad nije proglasila da je ikoja relikvija – uključujući i one križa – autentična. Ali Crkva odobrava odavanje poštovanja relikvijama koje se s razumnom sigurnošću mogu smatrati autentičnima.
Kada govorimo o relikvijama, dolazimo upravo do jedne takve dvojbe kada spomenemo poznato Torinsko platno. Njega su znanstvenici ispitivali kroz nekoliko godina i priznaju da njihovi eksperimenti ne mogu dokazati da je Platno zaista odjeća u kojoj je Krist pokopan – priznaju da je to nemoguće – ali također kažu da bi mogli otkloniti mogućnost prijevare.
Znanstvenici nam mogu dokazati da je Platno bilo odjeća u kojoj je bio umotan neko ko je bio razapet na isti način kao i Krist, možda u isto vrijeme kad je on bio razapet i u istom prostoru gdje je on bio razapet…
Nikada se neće saznati je li taj predmet, ta relikvija zaista ono za što se smatra da jest. Kao što ne možete dokazati da je upavo vaš djed ili otac napravio antiknu stolicu koja se nalazi na vašem tavanu. Postoje slike, reći ćete. Ni jedna slika ne može dokazati da je upravo on to napravio. Slika je uhvaćeni trenutak, a život se događa između dvije slike. Danas postoje video trake koje snimaju važne događaje ali dokazano je da se i one mogu krivotvoriti, prema tome, kako možemo sa sigurnošću ustvrditi je li nešto istinito ili je samo prijevara. Jedno je sigurno, ako ne možemo dokazati autentičnost predmeta, to ipak ne znači da je predmet manje vrijedan.
Torinsko platno
Najranije potvrđena pojava Torinskog platna u historiji zbila se 1353. u Francuskoj, kad ga je njegov vlasnik, vitez Geoffrey de Charny I., izložio u Lireyu. Poslije je prešlo u ruke njegove praunuke Marguerite, koja ga je 1453. dala vojvodi Louisu Savojskom. Platno je zamalo bilo uništeno u požaru 1532. kad je izgorjela kapelica u kojoj su ga Savojci čuvali, ali je osim nekoliko nagorjelih mjesta, ostalo netaknuto. Navodno su, nakon požara u crkvi, rupe na platnu zakrpale redovnice, koje su pritom platno prišile na potporni materijal, kasnije nazvan nizozemskom tkaninom.
Godine 1578. prikazano je u torinskoj katedrali gdje je i sada pohranjeno unutar okićena oltara iz sedamnaestog stoljeća.
Tajanstvena slika na platnu
Iako se na Torinskom platnu zaista može razabrati prednja i stražnja slika ljudskog tijela, slika nije osobito jasna, zbog čega platno vjerovatno nije pobudilo puno zanimanja sve do 1898. Tada ga je prvi put fotografirao fotograf Secondo Pio, a njegove su slike zapanjile svijet. Platno više nije bilo nejasno i neuzbudljivo: kad ga se gledalo kao negativ, vidjela se tačna i jasna slika čovjeka koji je umro mučeničkom smrću na križu. Jasnije no ikad prije, vidjeli su se tragovi čivija na zaglavcima i stopalima, kao i mnogobrojni tragovi od udaraca bičem na leđima. Vidio se i krvavi odraz trnove krune na čelu i duboka rana na slabini koja je nastala od oštrog oružja.
Čovjek odražen na platnu bio je visok, mršav, bradat i star oko 30 – 40-tak godina. Za mnoge ljude više nije bio nikakve sumnje. To je zaista bila slika Isusa Krista, pa je stoga platno postalo zaista njegov sindon. No kako je iz Svete zemlje stiglo u Europu?
Put Torinskog platna
Istražitelj s Oxforda, Ian Wilson u svom djelu Torinsko platno navodi da je tajanstvena relikvija, zapravo platno koje se naziva mandilion. Za mandillion se smatralo da je manji komad platna na kojemu se nalazi čudesna slika Isusova lica. Vjeruje se da je to platno postojalo a vjeruje se i da je iz Jeruzalema, Svete zemlje, preko Odesse, donesen u Konstantinopol, ali je navodno uništen 1204. za vrijeme križarskog pustošenja grada.
Međutm prema Wilsonu, mandilion je zapravo platno presavijeno na tri dijela, na čijem se gornjem dijelu vidi samo lice. Wilson tvrdi da mandilion nije bio uništen, već da je na neki način došao u posjed Geoffreya de Charnyja, koji ga je izložio posve raširenog, i tako se «pretvorilo» u platno.
Tu je zanimljivu teoriju proučio i odbacio istražitelj Noel Currer-Briggs u djelu Platno i gral, gdje tvrdi da je mandilion zapravo jedna druga relikvija, a ne platno i nazvao ga suadarion, mali komad tkanine koji je stavljen na Isusovo lice nakon smrti.
Istraživački projekt «Shroud of Turin»
Godine 1988. provedena su prva znanstvena istraživanja na Torinskom platnu koja su potvrdila razliku između mandiliona i platna. Mandillion je zapravo Kratki ogrtač bez rukava, uvijek otvoren ili privezan ispod ruku, obično ga je služinčad nosila u 16-tom i 17-tom stoljeću.
Mali uzorci platna su 1988., uz dopuštenje Vatikana, podvrgnuti analizi pomoću ugljika-14 (C-14) u tri neovisna laboratorija u Oxfordu; Engleskoj, Zürichu; Švicarskoj i Tusconu; SAD-u kada se tridesetak američkih znanstvenika okupilo na radu u okviru STURP projekta (Shroud of Turin Research Project).
Dozvolu za istraživanje pokrova dobili su od Anastasia Alberta Ballestrera, tadašnjeg nadbiskupa Torinske katedrale gdje je platno bilo pohranjeno u razdoblju od 1694. do 1993. g. Na platnu su istraživači ustanovili da je razapeti muškarac ostavio tragove ljudske krvi, a pronašli su čestice peludi i zemlje tipične za Jeruzalem, mjesta Isusova raspeća.
Napravljene su fotografske i spektroskopske analize platna te analize tridesetak uzoraka krvavih mrlja s platna. Znanstvenici su zaključili da obrisi nisu naslikani nego da stvarno potječu od krvi. Kasnije, 1980. g. znanstvenici koji su su radili na STURP-u zatražili su pomoć profesora Adlera (profesor hemije na Western Connecticut State University, Danbury, USA) u detaljnijoj analizi krvnih mrlja. Od 1980. do 1999. g. provedene su imunološke, hemijske i spektroskopske analize na temelju kojih je zaključeno da se radi o krvi primata.
Imunološka analiza krvi s pokrova pokazala je da se radi o AB negativnoj krvnoj grupi. Međutim, postoje sumnje da antigeni A i B (vrste polisaharida) nisu ljudskog već bakterijskog porijekla. Razlog tomu je izloženost tkanine kroz stoljeća vanjskim utjecajima (virusi, bakterije i sl.). Provedena je i analiza DNA koja je pokazala da se radi o krvi muške osobe. Dobivene rezultate treba uzeti s rezervom jer je moguće da analizirana DNA potječe od osoba koje su dodirivale platno, a takvih je tokom zadnjih 600 godina bio veliki broj. Dosadašnja istraživanja nisu pružila čvrsti dokaz da krvave mrlje na platnu potječu od Krista.
16. februara 1988, u časopisu Nature timovi znanstvenika objavili su da im se rezultati istraživanja podudaraju i da je platno napravljeno između 1260. i 1390. godine. Time je zaključeno da platno nikako ne može biti Isusov sindon. Potjecalo je iz srednjeg vijeka, što objašnjava činjenicu da prije trinaestog stoljeća nema nikakvih dokaza o njegovu postojanju. Međutim, istraživanja nisu objasnila kad je i kako nastala slika na platnu.
Sindon ili prva fotografija?
Uslijedio je pravi rat između onih koji su branili autentičnost relikvije i zagovornika falsifikata. Je li Torinsko platno samo srednjevjekovna šala? Papa je 1998. za posjeta Torinu, ušutkao sumnjivce izjavom da je za Crkvu Torinsko platno misterij i važan simbol za vjernike.
Svi uzorci, ostaci ili komadići stare tkanine kojima je bilo popravljano Torinsko platno sačuvani su i kategorizirani za slučaj novih analiza misterioznog platna. Znanstvena ispitivanja provedena 1970-ih već su bila pokazala da je slika trodimenzionalno tačna, što pokazuje da je nastala omatanjem oko ljudskog tijela. Intrigantno je što slika ne probija tkaninu, kao što bi to bio slučaj s nacrtanom slikom, već se nalazi samo na gornjim vlaknima platna. Međutim, još je značajnije to što je slika jasnije vidljiva kao negativ. To je potaknulo istraživače Lynn Picknett i Clivea Pricea da iznesu zapanjujuću mogućnost da je slika na platnu nastala kao rezultat vrlo ranih eksperimenata u fotografiji, koje je provodio niko drugi već Leonardo da Vinci.
Leonardova relikvija
Mnogima je dobro poznata Da Vincijeva ne-sklonost kršćanstvu kao i njegov izvanredni talent i sklonost tajnim umjetnostima. U knjizi Torinsko platno: čija je slika? Navodi se da su Leonardovo zanimanje za optiku i tajno članstvo u sekti Sionskom Prioriju, razlozi koji su ga naveli da napravi Torinsko platno kao «relikviju» kojom bi se izrugao kršćanskom vjerovanju u Isusa, te da je to napravio koristeći se vrlo starim lanenim platnom i tijelom na kojemu je pomno kopirao Isusove rane s križa. Napravio je sliku koristeći se materijalima i tehnikama koje su mu u to doba bile dostupne i kojima su se mogli postići dosta dobri fotografski rezultati. Upravo to su Pickett i Price dokazali koristeći te iste materijale i tehnike za svoju sliku koja je ispala prilično dobro.
Leonardovo je djelo smatrano svetogrđem a njegova krajnja šala bila je što je na odraz raspeta tijela dodao sliku svog lica! Dakako, postoji velika sličnost lica na platnu i Leonardova, a time bi se objasnila često primjećivana «odvojenost» lica na platnu.
Međutim, nisu svi uvjereni u tu teoriju. Neki vjeruju da je to stvarno Isusova slika koja je nastala isijavanjem božanske energije iz njegova tijela u času raspeća. Ubrzo nakon objavljenih rezultata ispitivanja provedenih tehnikom C-14, dr. Thomas Phillips sa Harvardskog univerziteta izrazio je sumnju u njihovu tačnost, tvrdeći da je tijelo koje je bilo omotano u platno isijavalo energiju i stvorilo sliku, te da je isijavanjem razbilo neutrone, što je utjecalo na određivanje starosti platna. I nakon više od 600 godina, zadnja triječ o Torinskom platnu još uvijek nije izrečena.
Restaurirano Torinsko platno
Torinsko platno (Sveti pokrov), zbog velike opasnosti od propadanja moralo je nedavno biti restaurirano, otkrio je službeni čuvar najpoznatije kršćanske relikvije, kardinal i nadbiskup Torina, Severino Poletto.
Papinska je država naslijedila platno nakon smrti posljednjeg talijanskog kralja Umberta od Savoje pa je tek uz saglasnost pape Ivana Pavla II. platno moglo biti skinuto s nizozemske tkanine na koju je bilo našiveno 1534. godine.
Kisela ugljena prašina koja se uvukla između relikvije i te tkanine prijetila je postepenim uništavanjem platna. Od početka 20. stoljeća platno je bilo pokazano vjernicima tek četiri puta, a nadbiskup Poletto ga je nedavno iznimno pokazao novinarima i nekolicini stručnjaka iz cijelog svijeta.
Relikvija je ponovo našivena na novo sterilno platno i očišćena od komadića tkanine i popravaka, koje su u 16. stoljeću dodale klarise iz samostana Chambery, gdje se relikvija čuvala.
Objavljena je fotografija restauriranog Torinskog platna, ali “iz sigurnosnih razloga” inače nije dozvoljeno njegovo fotografiranje u staklenom sanduku uokvirenom čelikom koji se nalazi u torinskoj katedrali, jer se smatra da bi relikvija mogla biti predmetom “terorističkih napada”.
Cijeli se postupak proveo u najvećoj tajnosti, upravo zbog tog straha, jer platno nije bilo pod zaštitom sanduka izjavio je kardinal Poletto dok je u vezi dvojbenosti i autentičnosti platna, profesor Piero Savarino, jedan od restauratora izjavio je da se “službeno mogu priznati samo rezultati analiza iz 1988., ali da su pogreške u analizama uvijek moguće”. Kardinal Poletto također je izjavio je i da za sada nije predviđeno nikakvo novo ispitivanje starosti relikvije.
Novo lice na poleđini Torinskog platna
No ipak izgleda da sumnje ili možda samo znatiželja i dalje kopka ljude širom svijeta. Iako je potvrđena starost Torinskog platna, za koje mnogi vjeruju da je njime bio pokriven Isus nakon razapinjanja na križ, prošle je godine tim talijanskih znanstvenika i restauratora, na njegovoj stražnjoj strani, pronašao lice muškarca, a vjerovatno i ruke, koji odgovaraju liku s prednje strane platna.
Otkriće lica na stražnjoj strani platna, koje odgovara licu s prednje strane, najvjerojatnije će ponovno pokrenuti rasprave o tome je li riječ o originalu ili vještoj srednjovjekovnoj krivotvorini. “Činjenica da se isti lik pojavljuje s obje strane ide u prilog onima koji tvrde da je riječ o originalnom platnu”, rekao je profesor Giulio Fanti sa Univerziteta u Padovi.
Ipak nije falsifikat
Najnovija istraživanja o jednoj od najvažnijih kršćanskih relikvija,Torinskom platnu, dale su naznake da ipak nije nastalo u srednjem vijeku, kao što je utvrđeno njegovom analizom radioaktivnim ugljikom provedenom 1988.
Najnovije istraživanje objavljeno je u časopisu »Thermochimica Acta«. Platno za koje mnogi vjeruju da je u njega Isus zamotan nakon skidanja s križa, staro je između 1.300 i 3.000 godina, tvrdi hemičar Raymond Rogers, penzionisani hemičar Državnog laboratorija u Los Alamosu u New Mexicu, koji analizu pomoću radioaktivnog izotopa ugljika C-14, smatra nepotpunom.
Upravo je ta analiza pokazala da je laneno platno srednjovjekovni plagijat. Rogers tvrdi da najnovija analiza i hemijska testiranja dokazuju da je dio materijala testiran 1988. pomoću radioaktivnog ugljika bio izrezan iz srednjovjekovne tkanine na koju je bio našiven kako bi se popravile štete od požara u kojoj je zamalo izgorjelo. Rogers je utvrdio da uzorak obrađen ugljikom ima potpuno različita hemijska svojstva od ostalog, većeg dijela platna.
Uzorak izložen C-14 pokazao je da sadrži boju i jako sredstvo za izbjeljivanje kojega nema na ostatku platna. Ovo se otkriće o Torinskom platnu smatra najvažnijim od 1988., naravno ne demantira rezultate prethodne analize, ali tvrdi da se oni odnose samo na dio platna.
Mikrohemijska testiranja, kojima se obrađuju sićušne čestice materijala, pokazala su da komadić analiziran 1988. i nizozemska tkanina sadrže elemente kojih nema u ostatku Torinskog platna, a znanstvenici tvrde da je to zato što se te tvari nisu koristile do prije 1.300 godina. Prema tome i nekim ostalim podacima, znanstvenici su zaključili da je platno starije od 1.300 i mlađe od 3.000 godina.
Istraživanje s kraja osamdesetih godina »prisililo« je tadašnjeg kardinala Torina, Anastasia Alberta Ballestrera da prizna kako je platno lažno, s čime su se složili i ugledni znanstvenici. Otada je bilo nekoliko pokušaja utvrđivanja vremena nastanka platna, a mnogi se nadaju da će Rogersovo otkriće potaknuti Vatikan na novu analizu.
