Kad dođeš do granice kad se čini da ne možeš dalje, učini OVO!
Možeš li izbrojiti svemir na prste jedne ruke?
foto pixabay.com
Pričao mi je prijatelj kako je bio u posjeti kod para koji živi u prekrasnom braku. Kad ih je vidio kako zajedno pripremaju ručak bio je fasciniran plesom to dvoje ljudi udruženih u zajedničkom cilju. Budući da je odnos njegovih roditelja bio daleko od ikakvog sklada, sa zaprepaštenjem mi je rekao da je prvi put vidio nešto tako lijepo. Nije znao da je to uopće moguće. S pozicije uma ovo je posve razumljivo jer sve što nam je poznato ionako je samo kap sjećanja u oceanu beskonačnosti.
Moj prijatelj je mogao cijeli život provesti u očaju misleći da brak može biti samo onakva borba kakvu su imali njegovi roditelji, što je jako daleko od istine. I nekome se njegovo razmišljanje može činiti ograničeno, no sjeti se samo koliko si se puta našao u situaciji kad ne vidiš izlaz, a čim se pojavilo rješenje u trenu si zaboravio na okvire koji su se još donedavno činili jedinom stvarnošću. Kad situaciji u kojoj se nađemo pristupamo istom logikom koja nas je u nju dovela u stanju smo vidjeti samo poznate scenarije. Sve dok se ne podsjetimo da je itekako moguće nešto drugo.
Onoga dana kad je vidio nešto njemu dotad nepoznato mom prijatelju se razotkrio novi svijet mogućnosti. Bilo je toliko očito da nije mogao ignorirati. Svemir ga je dobro protresao. I nije bilo druge jer um tako funkcionira, uporno traži dokaze da bi povjerovao. Ipak, ograničenosti uma možemo doskočiti na način da treniramo povjerenje i u tome je ljepota svjesnog življenja.
Odnos s inspiracijom zahtjeva trening. To je beskonačan ples vlastitih djela i prepuštanja. Kad se ozlijediš prvo ćeš isprati ranu i umotati je u zavoj, odradit ćeš svoj dio, a zatim ćeš prepustiti svom tijelu da majstorski zacijeli. Znaš da hoće. Upravo je naše tijelo odraz čiste potencijalnosti i kao takvo nam je vrhunski učitelj. Evo recimo primjer jačanja naših mišića… kad želimo fizički ojačati moramo vježbati do trenutka kad se čini da ne možemo više kako bi na samoj granici izdržljivosti mišićno vlakno puknulo. A tad kreće čarolija… tek na mjestu oštećenog vlakna stvara se novo jače vlakno. Dakle, tijelo ne očajava i ne sudi već pušta svemogućnosti da odradi svoj dio posla. Bez kalkulacije, bez bojazni. Kakva je sreća da je u naše tijelo integrirano besprijekorno prepuštanje pa iz tog izvora znanja možemo učiti, i diviti se, kako funkcionira stvaranje u beskonačnosti.
Da bismo ojačali mišić našeg povjerenja potrebno je dovesti ga do granice kad se čini da ne možemo dalje. I onda učiniti još jedan korak. Sposobnost našeg prepuštanja zahtjeva rastezanje do krajnjih granica kako bi popucala vlakna sjećanja kroz koja će inspiracija baciti svjetlo novih mogućnosti. Sviđa mi se kako je Edison rekao: “Kad si iscrpio sve mogućnosti, sjeti se ovog: NISI.” O tome se tu radi. Kako možeš izbrojiti svemir na prste jedne ruke?
Ne trebamo, kao moj prijatelj, čekati nekoga da nam otvori oči. Sutra ne postoji. Sva čarolija živi u sadašnjem trenutku. Odradi sve što je u tvojoj zemaljskoj moći, guraj svoje povjerenje do krajnjih granica i onda još mrvu, pa kroz dah koji struji kroz tebe dozvoli treneru svih trenera da te ojača baš tamo gdje treba. Znaš da hoće.
autor Nikolina Tomašković
izvor atma.hr / trecadimenzija.com
