IZGUBLJENI SVJETOVI – ZEMLJA U KOLAPSU
Istraživači prahistorije sve češće govore o paleotektonskim i kozmičkim katastrofama koje su pogađale našu planetu. Ukazuju na identične fosile i oblike flore i faune, etnografske sličnosti među narodima, te na istovjetne ostatke drevnih kultura razdvojenih okeanskim prostranstvima. Šta se to dešavalo u prošlosti naše planete?
Bio je početak maja 1981. godine i iza sebe sam ostavio Peking u bjeličastoj pješčanoj izmaglici, koju su iz pustinje Gobi donosili vjetrovi. Moj cilj je bila upravo ova, šesta po veličini pustinja, jer su tih dana u njoj kineski paleontolozi otkrili nekoliko gnijezda dinosaurusa sa desetinama netaknutih fosiliziranih jaja. Bila je to izuzetno zanimljiva novinarska tema koja je potvrđivala da je pustinja Gobi nekada, prije više od 75 miliona godina, bila bujna poljana kojom su gospodarili dinosaurusi. Usput, dok sam se vozio prema dalekom cilju, saznao sam još nešto što je probudilo moju znatiželju – pri otkopavanju drevnog grada Kara-Khote, u jednoj od mnogih grobnica koje je milenijim skrivala pustinja, sovjetski arheolog profesor Kozlov otkrio je fresku staru oko 18.000 godina, na kojoj je bio oslikan vladarski bračni par. U sredini kružnog štita kojeg u ruci drži neznani suveren, ispisan je znak identičan s grčkim slovom ‘my’, odnosno s našim M.
ISTI KORIJENI:
Dugo vremena se vjerovalo da su abecedu pronašli Feničani i da od nje potiču grčka azbuka, i kasnije svi ostali slovni sistemi. Međutim, savremena lingvistika dokazala je da su Feničani, u stvari, samo usavršili slovni sistem starih Egipćana. Ali, ni “sinove Zemlje čarobnjaka” ne možemo smatrati autorima tog briljantnog pronalaska, jer njihovi hijeroglifi umnogome liče na slovne sisteme, otkrivene u mnogim udaljenim krajevima naše planete.
Šta predstavlja slovo M od prije 18.000 godina?
Možda bi se ono moglo tumačiti slučajnošću da ne postoje dokazi, ili bar pretpostavke, neumornog istraživača i svjetskog putnika, engleskog pukovnika Džemsa Čerčvarda (James Churchward), s kraja 19. stoljeća, koji je – na temelju mnogih zbunjujućih i veoma interesantnih artefakata i indicija – svojevremeno obznanio svijetu da drevne kulture kao što su sumerska, kaldejska, babilonska, egipatska, persijska, grčka, indijska i kineska, imaju potpuno isto porijeklo – mogu se smatrati nasljednicama kulture Mu – legendarne “pacifičke Atlantide”!
Prema Čerčvardovom mišljenju, otkrića prof. Kozlova u pustinji Gobi predstavljaju ostatke starih Ujgura, najvažnije kolonije pacifičkog carstva Mu – svojevrsnog rasadnika svih drevnih civilizacija u Aziji, sjevernoj Africi, Srednjoj i Južnoj Americi i, dakako, Južnoj Europi.
PRIČA STAROG SVEĆENIKA:
Legende i sage o nekadašnjem kontinentu u Tihom okeanu postoje u mnogim regionima naše planete, a nastale su mnogo prije istraživanja pukovnika Čerčvardovih i njegovih fantastičnih zaključaka. Ipak, po mišljenju mnogih istraživača, on je o njoj otkrio najviše podataka i povezao ih u osmišljenu teoretsku cjelinu.
U toku svog službovanja u Indiji, kako sam pisao u poglavlju “Saga o Zemlji Mu”, Čerčvard se 1868. godine, zainteresovao za reljefne pločice na koje mu je skrenuo pažnju jedan visoki indijski svećenik, tvrdeći da je reč o djelima dvojice “nasala” (“velika braća”), koja su u nezapamćenim vremenima došla u Indiju da bi iz svoje matične postojbine Zemlje Mu prenijela tajna učenja i druga znanja. Svećenik mu je povjerio da se u podzemnim odajama jednog hrama, kao najdragocjenije relikvija čuvaju pločice ispisane nepoznatim pismom.
Nakon toga, svećenik je u tajnosti s Čerčvardom pristupio dešifrovanju tih prastarih sadržaja. No, uskoro, istraživanje je nažalost, moralo da bude prekinuto, jer se ispostavilo da su za cjelovitu i osmišljenu priču nedostajale mnoge pločice. Fasciniran uvjerenjem da je otkrio najstarije dokumente na svijetu, engleski istraživač nije prihvatio da bude poražen. Odlučio je da se još upornije posveti istraživanju. Obilazeći najstarije hramove proputovao je gotovo cijelu Indiju, ali je sve bilo uzalud. Uskoro je napustio vojni poziv i posvetio se učenju “mrtvih” istočnjačkih jezika. Istovremeno, proputovao je južnim Pacifikom, nekim dijelovima Sibira i centralne Azije, obišao Egipat, Australiju, Novi Zeland i Tibet gdje je pronašao nove dragocene materijale…
KATASTROFALNI KRAJ:
U međuvremenu, mozaik njegovih otkrića bio je proširen i pronalascima američkog istraživača, geologa Vilijama Nivena (William) u Meksiku. Nivenove pločice sadržavale su znake koji su veoma ličili na pismo s staroindijskih pločica. Poslije nekoliko decenija, pločice sa sličnim pismom otkrivene su i na Uskršnjim otocima. Na osnovu svih tih otkrića, Čerčvard je izvršio geografsku i historijsku rekonstrukciju nekadašnjeg hipotetičnog kontinenta i civilizacije Mu. Kontinent je imao trokutast oblik: prema Južnoj Americi protezala se jedna, prema Antarktiku druga, a prema istočnoj obali Afrike treća strana. Na njemu je bilo podignuto sedam blistavih gradova.
Na legendarnom kontinentu vladala je suptropska klima s veoma bogatom florom i faunom. To je omogućilo da na njemu živi preko 60 miliona stanovnika, koji su poticali od desetak različitih ali ujedinjenih naroda.
Na pločicama, naknadno otkrivenim u tajnim odajama budističkog hrama i kraljevske palate Potale, u Lasi (Tibet), tragični kraj legendarne Zemlje Mu, opisan je na sljeći način:
“Kada je zvijezda Bal pala tamo gdje danas postoji samo okean, razarajući zemljotresi pogodili su sedam veličanstvenih gradova s njihovim zlatnim kapijama i hramovima. Stotine vulkanskih erupcija i ogromni požari uništili su gradove i sva druga naselja, a onda je okean sve prekrio svojim talasima”.
OPIS KATASTROFE:
Šta je predstavljala “zvezda” Bal? Po svemu sudeći, riječ je o nekom većem asteroidu, koji je zbog izmjene putanje pao na Zemlju i izazvao užasnu katastrofu. U tom sveopćem kaosu na našoj planeti, u Atlantiku je uništena hipotetične Atlantide, a na dno Pacifika zauvijek je nestala veličanstvena Zemlja Mu.
U toku svojih traganja i mnogobrojnih putovanja, pukovnik Čerčvard je uspio da prikupi sljedeće podatke:
Hijeroglifski petroglifi na majanskim hramovima i piramidama svjedoče o “velikoj nepoznatoj zemlji” usred okeana, koja je razorena i potopljena u sveopćoj katastrofi, ali jednako tako i o njenim stanovnicima koji su gotovo svi izginuli.
Takozvani Codex Troanus, koji se i danas čuva u Britanskom muzeju, govori o jedinstvenoj katastrofi koja je izazvala propast Atlantide i kontinenta Mu.
Jedan majanski rukopis, star više od 3.500 godina, ovako opisuje tragediju: “U 6. godini Tana, 11. muluka mjeseca zak, odigrali su se užasni zemljotresi, koji su trajali do 11 čuena. Mu, zemlja glinenih brežuljaka, bila je žrtvovana. Pošto se dva puta izdigla iz vode, tlo se razlomilo i potonulo na raznim mestima, pojavljujući se još nekoliko puta. Konačno, čitava površina Mu razdrobila se na mnogo di9jelova i zauvijek nestala pod vodom zajedno sa 64 miliona stanovnika”.
PERIODIČNE KATASTROFE.
A sada da vidimo šta je zabilježila historiografija….
Znameniti rimski učenjak, pisac i historičar Terencije Varon (Marcus Terentius Varro, 116. pr.n.e – 27. pr.n.e..), ostavio je zanimljivu bilješku:
“Zvijezda Venera izmijenila je svoju boju i veličinu, oblik i pravac kretanja, što se do tada a ni kasnije, nikada nije dešavalo”.
I u drevnoj Judeji postojala je slična verzija: “Putanje planeta su se izmijenile, a naročito orbita planete Venere. To je na Zemlji bilo popraćeno kolosalnim zemljotresima i erupcijama vulkana, a ponegde i propadanjem kopna na mordko dno!”.
U mnogim grčkim mitovima postoje podaci o Faetonu (grčki: “plamteći”), sinu Heliosa – boga Sunca, koji se – objesno vozeći sunčane kočije – isuviše približio Zemlji i spržio neke njene regione. Da bi spasio život na našoj planeti, Helios (Zevs) je bio prisiljen da Faetona pogodi munjom!
Neki znanstvenici smatraju da legenda o Faetonu simbolizira pad velikog meteorita (asteroida) na našu planetu. Sredinom prošlog stoljeća poljski astronom Ludwig Zajdler (1905-1985) izvršio je interesantne proračune. Izračunao je da meteorit prečnika 65 metara može da padne na Zemlju jednom u 22.000 godina, prečnika od 120 metara jednom u 120.000, a prečnika od četiri kilometra jednom u 260 miliona godina.
TVRDNJE EGIPATSKIH ŽREKA:
Istraživanja su pokazala da su se na Zemlje, s vremena na vrijeme, dešavali dramatični događaji – veliki dijelovi kopna, pa i čitavi kontinenti, spuštali su se na dno okeana, dok su se drugi podizali iznad vode i stvarali novo kopno. Moguće je, dakle, da su kosmički i geološko-tektonski uzroci – pojedinačno ili kombinovano – izazvali i nestanak hipotetičnog kontinenta u Pacifiku.
Kao što je Atlantida, vjerovatno, uništena neposrednim udarom nekog asteroida, tako je, možda, Zemlja Mu, eksplozijom mnogobrojnih vulkana, aktiviranih udarom istog asteroida – doživjela totalni kolaps i nestala u okeanu. Poznato je, naime, da se u oblasti Pacifika i danas nalazi 336 aktivnih vulkana, od ukupno 430, koliko ih još ima na našoj planeti.
Rimski historičar Cenzorijus (234 . – 149 pr.n.e) je u trećem stoljeću prije naše ere pisao da Zemlja preživljava takve katastrofe svakih 21.000 godina!
Otkud je to znao?!…
“Vi pamtite jedan potop, a prije njega ih je bilo još mnogo…” – govorili su Solonu egipatski čuvari tajnih znanja – žreci. “S vremena na vrijeme, naša civilizacija, kao i civilizacija drugih naroda, biva uništena vodom koja se obrušava s nebesa…”
Egipatski žreci su Solonu rekli da je Sunce četiri puta napuštalo mjesto svog izlaska i da je istok dva puta bio tamo gde je danas zapad.
Datum katastrofe, koji navodi Čerčvard – prije oko 12.000 godina – podudara se s datumom koji se navodi o globalnoj katastrofi Zemlje i u mnogim drugim prastarim izvorima.
TAJNA POTONULOG ARHIPELAGA:
Dvanaest hiljada godina poslije navodne propasti Zemlje Mu, čovječanstvo bi možda danas raspolagalo iscrpnijim podacima o njoj da neki zagonetni događaj prije više od 320 godina nije zbrisao arhipelag na kojem se nalazio poslednji od sedam gradova legendarne civilizacije.
Za vreme krstarenja 1686/87. jedan oficir sa jedrenjaka “The Bachelor's delight”, pod komandom engleskog kapetana Dejvisa (Davis), ugledao je pred zapadnom obalom Južne Amerike “grupu nepoznatih otoka”, koja je u čast kapetana broda nazvana Dejvisland. Međutim, kada su godinu dana kasnije drugi brodovi plovili istim područjem, od arhipelaga su mogli da vide samo “Ostrvo divovskih glava” (Uskršnje ostrvo). U vezi s tim, britanski geolog Makmilan Braun (Mc Millan Brown, 1845. –1935.) je pisao: “Objašnjenje za tragove prastare kulture na Uskršnjem otoku nemoguće je naći, ako se ne pretpostavi da je na mjestu na kojem je neka bio Dejvisland – potonuo čitav arhipelag”.
ZBUNJUJUĆE ČINJENICE:
Postoje i druge činjenice, koje na ubjedljiv način potvrđuju Čerčvardovu hipotezu. Na primer, prije dolaska Europljana stanovnici mnogih otoka u Polineziji, Mikroneziji i Melaneziji nikada nisu čuli jedni za druge. Teško je zamisliti da su na splavovima i primitivnim plovilima kojima su se služili, i nakon eventualnih slučajnih isrkcavanja na gotovo sva ostrva raštrkana na ogromnim prostranstvima, mogli tamo da se nastane i organiziraju svoje zajednice. A ipak, njihovi jezici nesumnjivo potiču iz istog korijena a isti su im i običaji, legende, navike i druga etnička obilježja. Kako je to moguče?!
Italijanski pisac i esejista Egisto Rodžero (Egisto Roggero, 1867.-1930.), u svom velikom djelu “More: znanost, život, civilizacija” (“Il mare: nella scienza, nella vita, nella civiltà”), piše: “To je velika okeanska rasa, prastari veliki narod, čiju historiju mi ne poznajemo; narod, koji je možda imao veličanstvenu prošlost. Vjerovatno su to stanovnici nekog davno razorenog kontinenta od kojeg su preostale samo raštrkane grupe otoka…”.
Svemu ovome može se dodati činjenica da se fizionomija i govor tih ostrvljana, mada su međusobno udaljeni desetinama hiljada morskih milja, razlikuju samo u nijansama.
OSTACI DREVNIH GRADOVA:
Mnogobrojna arheološka otkrića na Pacifiku govore u prilog pretpostavci da je u ovom području nekad uistinu postojala napredna civilizacija, koja je iznenada iščezla. Na ostrvu Ponape u arhipelagu Senjavin, istraživači su otkrili kiklopske ruine nekadašnjih bazaltnih kula i hramova, čiji zidovi i danas premašuju deset metara, oko kojih postoje ostaci drugih nepoznatih građevina, utvrđenih kanala i kamenih terasa. Čerčvard smatra da su to ostaci jednog od sedam velikih gradova hipotetičnog kontinenta Mu, dok francuski istraživač Žan Dorsen (Jean Dorsenne) tvrdi da su u pitanju ostaci građevina podignutih na vještačkim otocima, koje su izgradili pripadnici nepoznate kulture. Nazvao ih je “pacifičkom Venecijom”.
I naa otoku Mangaja, južno od otočja Kuk, otkrivene su slične ruine jednako kao i na Uskršnjim ostrvima. Istovremeno, na otoku Tonga Tabu otkriven je okamenjeni brod težak preko 170 tona. Na Kukiju, jednom od Havajskih otoka, nalaze se ostaci gigantskih ruina, a na Havigatoru veličanstvena platforma od crveog kamena.
Braća Farstak (Fahrestack) su 1938. godine na otoku Manua Levi, u arhipelagu Fidži, otkrila 40 tona težak kameni monolit s nepoznatim uklesanim slovima, a na Marijanskim ostrvima velike konusne stubove, čija namjena još nije racionalno objašnjena.
Francuski istraživač Despijar d'Kolonj (D'Espiard de Cologno) pisao je o pacifičkom otoku Tinijan da je prekriven monolitnim kamenim stubovima i piramidalnim građevinama, o čijem se porijeklu ništa ne zna. Na Rimatari (Kubuai ostrva) postoje stubovi visoki do 20 metara, čije postolje su ostaci prastarih zdanja, a nešto jugoistočnije, na Rapi, u krugu od oko 30 kilometara nalaze se brojne ruine kiklopskih građevina.
Ko ih je gradio i čemu su služile ni do danas nije odgonetnuto.
ZAGONETKA RONGO-RONGO:
Pored misterioznih kamenih statu, moaja, na Uskršnjim otocima najveću enigmu predstavlja zagonetno nedešifrirano pismo “kohau rongo-rongo” ispisano na drvenim pločama. Znanstvenici su otkrili da između tog pisma i pisma koje je na sličnim pločicama otkrio Čerčvard u Indiji, postoji značajna podudarnost.
U toku radova na iskopinama drevnih građevina na Uskršnjim otocima, istraživači su otkrili i mnoštvo pečatnjaka i amuleta ispisanih na nepoznatom pismu i jeziku. Veliko je bilo njihovo čuđenje kada su to pismo sravnili s drevnim staroindijskim pismom. Više od stotinu znakova obe “abecede” bilo je – identično! Istraživači još nisu našli racionalno objašnjenje kako su drevni indijski pečatnjaci, amuleti i piktografski znaci dospjeli na Uskršnje otoke, koji su od Indije udaljeno preko 15.000 kilometara!
Posljednjih godina učnjaci iznose razne pretpostavke o porijeklu ideograma rongo-rongo na otocima Polineziji. Svojevremeno je poznati istraživač i moreplovac Tor Hejerdal, obznanio da su zagonetni ‘hijeroglifi’ ispisani na drvenim pločicama preuzeti od peruanskih starosjedilaca, dok je francuski znanstvenik A. Metro sklon da to pismo pripiše panamskih Indijanaca iz plemena Kuno. Ruski istraživači, međutim, ne sumnja da je ‘rongo-rongo’ autohtonog, polinezijskog porijekla.
Bilo kako bilo, priča o legendarnoj Zemlji Mu i pacifičkim arheološkim zagonetkama tu se ne završava. Naprotiv, istraživanja o njenom postojanju tek počinju!
