ČUVAJ SE KRVNE MAGIJE!

autor teksta: RAIF ESMEROVIĆ

U ciganskoj ljubavnoj magiji velika važnost se pridaje krvi, kao energetski vrlo moćnom elementu, koji ima nepogrešivo svojstvo da spoji dvije osobe u ljubavni zanos. Čergaške vračare to ovako objašnjavaju: „Krv je najbolje u našem tijelu. Kada ti se krv ohladi, tada umireš. Ako mi, dakle, daš da pijem tvoju krv, tada mi daješ i nešto od svoga života, od topline svoga srca. A u toplini srca sadržane su sve misli i želje, od kojih mi ti također daješ nešto sa svojom krvlju. Ako me voliš, tada mi daješ i nešto od svoje ljubavi; a ako si to dobro učinio (ispravno izveo), tada te i ja moram voljeti, itd.“

ČARKA DA ON NEMA MIRA

Djevojka ukrade s glave dotičnog momka nekoliko vlasi kose, skuha ih sa sjemenkama dunje i s nekoliko kapi svoje krvi, koju dobije iz lijevog malog prsta, u kašu koju žvače u ustima i gledajući u puni Mjesec tri puta izgovara čaroliju:

Ja žvačem tvoju kosu, ja žvačem svoju krv, Iz kose i krvi neka nastane ljubav, Neka nastane novi život za nas!

Zatim tom kašom namaže jedan komad odjeće svog dragog, da on nigdje ne nađe mira osim kod nje.

NE MOŽE BEZ NJE

Ako djevojci uspije da od te krvi koja istječe iz njenog lijevog stopala, dok je još topla, neprimijećeno nakapa nešto u obuću dotičnog momka, on će danju i noću usmjeravati svoje korake prema njoj. Zato se na romskom ono što mi nazivamo „šetnja ispod prozora“ zove: Ratvale punrensa the jial – ići na krvavim stopalima.

Menstrualna krv vlastitog tijela, pribavljena u novogodišnjoj noći, za rumunsku cigansku djevojku predstavlja nepogrešivo sredstvo za raspaljivanje ljubavi. Čije god haljine njome poprskaju, taj se od nje veoma teško može odvojiti. Godine 1884. njene pripadnice plemena optužile su Joanu Gindare, cigansku djevojku iz plemena Leïla, kod policijske vlasti u Mühlbachu (Transilvanija): tvrdile su da je ona svojom menstrualnom krvlju, pribavljenom za Novu godinu, sve muškarce plemena učinila ludima. Tužiteljice su sa svojom tužbom odbijene. Isto tako je i transilvanijski Ciganin Toma Koru odbijen od vlasti u Tordi kada je podnio tužbu protiv svoje punice: tvrdio je da mu je ona u jedno jelo ukuhala svoju krv kako bi on i nju volio.

ČARKE OMRZE

Kao što se pomoću krvne magije može pobuditi ljubav, tako se primjenom krvi može pobuditi i odbojnost i mržnja. Perje svrake spaljeno u prah, pomiješano s muškarčevim urinom i krvlju njegove žene, te umiješano muškarcu u neko jelo, prema narodnom vjerovanju južnougarskih Cigana, izaziva kod njega mržnju i odvratnost prema vlastitoj ženi.

Ako se želi ženu odvratiti od muža, onda joj mađarski Cigani u Andrijinoj noći daju da jede u jela umiješane korijene lijeske, sakupljene te noći i samljevene u prah, pomiješane s krvlju njenog muža. Ako su ti korijeni sakupljeni baš u ono vrijeme kada su vještice visoko u zraku nad grmom projahale, tada je to sredstvo nepogrešivog djelovanja. Ovo sredstvo poznaju i rumunjski Cigani.

POJEO JE KRV

Ciganske djevojke zarežu se na dan svetog Vasilija (30. januara) komadom stakla u lijevo stopalo i hvataju krv koja istječe u vrijeme crkvenog zvona u novu posudu. Ta se posuda zatim zatvori i sa svojim sadržajem zakopa u grobni humak nekog muškarca uz riječi:
„Sva ljubav koju je ovaj mrtvac imao u životu neka dođe u krv N. N., privuci je ovamo da je dam N. N. Ako me tada ne bude volio, neka mu se život osuši, kao što se suši ova moja krv!“
(„Save kameben, ko ada mulaneske andro jipen has, ava andro N. N. rat avritrada tu les, the me N. N. dav. Atunci me na kamav, kai yo the sutyarel, sar ada miro rat sutyarel!“)
Nakon devet dana posuda se iskopa i u njoj se skuha neko jelo za dotičnog momka. Otuda izreka koja se koristi za zaljubljenog: Rat čalyas („Pojeo je krv“).

Krvlju mrtve djevice, kod nekih mađarskih plemena čergaških Cigana, žena potajno namaže mužu muški spolni organ, kako bi on bio hladan poput mrtvaca prema ženama, tj. da ne juri za drugim ženama.

VJEŠTIČJI REPIĆ

Prema vjerovanju skoro svih ciganskih plemena Srednje Evrope kaže se: Na godišnjem festivalu vještica, koji se svake godine održava u prvoj noći Pedesetnice pod predsjedavanjem vrhovnog đavola ili kralja đavola (legbareder beng ili thagar bengengre) u blizini stijene na kojoj je Suyolak pričvršćen svaka vještica se kažnjava ili nagrađuje prema zasluzi. Ako vještica tokom prošle godine nije počinila sedamdeset i sedam zlih djela, vrhovni đavo je kažnjava tako što mora godinu dana slijediti ga kao tjelesna sluškinja svuda ili je osuđena da godinu dana liže uvijek rastuću dlaku Suyolaka.

Ukoliko je tokom godine ipak nešto vrijedno učinila, nagrađuje se tako što joj vrhovni đavo utrljava u stražnjicu pljuvačku Suyolaka, nakon čega joj izraste mali repić; čast za kojom svaka vještica teži, jer sa ovim repićem može izvoditi mnogo veće i moćnije čarolije nego njene koleginice bez repa. Kada takva vještica sa repićem, namjerno ili nenamjerno, izgubi dlaku svog repića bilo gdje, tamo nastaje požar.

Južnougarski Cigani imaju toliko strah od dlaka vještičinog repića da odmah počiste svoje kuće svaki put kad ih posjeti stara, ružna, iako poznata žena, i nakon što napusti njihove kolibe. Da bi oslabili djelovanje tih dlaka repića, i gdje je moguće učinili ih neupotrebljivim, lokalni Cigani Južnog Ugara i zemalja Dunava zakopavaju pri izgradnji svojih kuća u temelj istih mali drveni tablići, koji su obično ukrašeni sljedećim figurama, precizno precrtanima u dvije trećine prirodne veličine.