LJUBAVNA BAJANJA NA HRANU I PIĆE

autor teksta: RAIF ESMEROVIĆ

Ljubavna magija u starim ruskim tradicijama predstavljala je skup rituala i izgovorenih riječi kojima su ljudi nastojali izazvati ljubav, privlačnost ili osjećaje čežnje kod određene osobe. Ovi obredi su se često izvodili nad hranom, pićem, zemljom ili ličnim predmetima osobe koju se željelo privući, ali i u posebno označenim mjestima poput čistih polja, rijeka, mora ili simboličnih ostrva.

U čaranju i zagovorima su se prizivali elementi prirode – vatra, vjetar, voda – kao i anđeli ili nadnaravna bića, kako bi prenijeli osjećaje tuge, čežnje i ljubavi s jednog čovjeka na drugog. Također su korišteni predmeti poput prstena, krsta ili ikona, koji su činili simboličku vezu između muškarca i žene.

Cilj ovih obreda nije bio samo da izazovu osjećaje, već i da ih učine postojanim: da osoba misli na onog koji je privlači, da čežnja i ljubav traju i danju i noću, i da se druge osobe u njenom okruženju zanemare u odnosu na izabranu osobu. Sve riječi i radnje bile su „zaključavane“ simboličkim katancima i ključevima, što je naglašavalo moć i trajnost uroka.

MUŠKA ČARANJA I BAJANJA

Izgovara se nad hranom i pićem koje se daju osobi koja se privlači ljubavlju, ili na njenom tragu

Ustaću ja i (ime reći) i poći iz vrata na vrata, iz kapije na kapiju, u čisto polje. Preda mnom su vatra i plamen i silni vjetar. Stanem, poklonim se nisko i kažem ovako:
„Ti si, vatra i plamen! Ne spaljuj zelene livade, a silni vjetre, ne razbuktavaj plamen, nego služite vjernu i veliku službu; iznesite iz mene (ime reći) tugu i žalost i sušu plačljivu; prenesite je preko mora i rijeka, ne utopite je, nego stavite u robinju božiju (ime reći), u bijelu grudi, u vatreno srce i u pluća i u jetru, da ona zbog mene, robinje božije (ime reći), tuguje i žali danju, uvečer i u ponoć; u slatkoj hrani da ne jede, u medu, povrću i vinu da ne zalijeva. Budite, moje riječi, čvrste i postojane odsad i do vječnosti. Zaključavam čvrstim katancem i ključ bacam u vodu.”

Momak hvata i kolje goluba, vadi iz njega mast, na toj masti mijesi tijesto, peče od njega kolačić ili pogačicu i sl. i time hrani voljenu djevojku, govoreći: Kao što žive među sobom golubi, tako bi i mene voljela robinja božija (ime reći).

Muškarac treba dobro da se oznoji i, obrisavši znoj maramom, tom istom maramom treba obrisati voljenu ženu, govoreći u sebi: Kao što kod mene, roba božijeg, znoj vrije i gori, tako bi i kod robinje božije srce vrijelo i gorjelo zbog mene, roba božijeg.

Pljunuti na ruku i izgovoriti bajanje na pljuvačku, zatim neopaženo udariti djevojku ili ženu u predjelu srca, ili izgovoriti bajanje nad jelom ili pićem i dati joj da popije ili pojede.

Ustaću ja, rob (ime reći), i izaći ću iz kuće ne na vrata, iz dvorišta ne na kapiju i poći ću ne na istok, ne na istočnu stranu. Ne na istoku, ne na istočnoj strani nalazi se Okeansko more, na tom Okeanskom moru leži hrastov panj, a na tom panju, na tom hrastovom, sjedi Strah-Rah. Ja ću se tom Strahu-Rahu pokloniti i pomoliti: „Stvori mi, Strah-Rah, sedamdeset i sedam vjetrova, sedamdeset i sedam vihora; vjetar podnevni, vjetar ponoćni, vjetar suhi, koji su sušili šume, drobili tamne šume, zelene trave, brze rijeke; tako bi se i ona sušila i lomila zbog mene, roba (ime reći), robinja (ime reći). I poći ću ne na istok, ne na istočnu stranu, na zadnji trijem, kroz dimni prozor, pod trulo borbeno drvo, poći ću ne putem nego stranputicom, mišjom rupom, psećom stazom; ide mi u susret robinja, udariću je u srce i rasporiću joj bijele grudi i pustiću na nju tugu tugujuću, žalost žalosnu; da ona jelom ne zatomljuje, pićem ne zalijeva, mislima ne potiskuje; i raziđi se, tugo tugujuća, žalosti žalosna, po srcu, po tjelesnim žilama, po vrućoj krvi; zaključaću ovu tugu tugujuću, žalost žalosnu ključevima i katancima; baciću ključeve i katance u Okeansko more. U Okeanskom moru je Zlatir-kamen, pod tim Zlatir-kamenom stoji štuka-kaluga, zgrabila je ključeve i katance; niko tu štuku-kalugu ne može uloviti ni mrežama, ni zamkama, ni sitnim klopkama; i kud god ja pošao, kud god ja otputovao, ona bi, robinja (ime reći), sjedila kraj prozora, za mnom, robom (ime reći), gledala i posmatrala; i ko me učio i ko me nije naučio; neka riječi budu čvrste i postojane; kao što se moja pljuvačka sušila, tako bi i ona zbog mene venula.“

Djevojke paze na pojavu mladog Mjeseca i, ugledavši ga, okreću se pet puta na desnoj nozi, govoreći: Mladi Mjeseče, obavij oko mene prosce, kao što se ja obavijam oko tebe.

Čita se prije sunčeva izlaska, u zoru, nad nečim što je za jelo, što će kasnije biti dano da se pojede željena djevojka

Liježem ja, rob (ime reći), pomolim se; ustajem, prekrstim se; umijem se jutarnjom rosom, obrišem se Gospodnjom haljom; poći ću iz vrata na vrata, iz kapije na kapiju, u čisto polje, na Okeansko more. Tamo će me sresti četiri anđela; ja ću tim anđelima pokoriti se i pokloniti. Vi, četiri anđela, istrgnite tugu i žalost iz mene, roba (ime reći), iz mog bijelog tijela, iz mojih crnih očiju, iz svih mojih žila i dijelova tijela i bolesti, i stavite tu tugu i žalost u robinju (ime reći), u njeno bijelo tijelo, u njene crne oči, u sve njene žile i dijelove tijela i bolesti; da robinja (ime reći) čezne za mnom, robom (ime reći), i tuguje, i u svojoj žalosti prebiva, i nikada me ne zaboravi, ni u piću da ne zalijeva, ni u jelu da ne jede, ni u snu da ne zaspi, ni u razgovoru s dobrim ljudima da ne govori; da ne gleda nikoga drugoga, ni oca, ni majku, ni brata, ni sestru, ni ujaka, ni tetku, ni susjeda, ni susjedu; već da gleda samo jednog roba, mene (ime reći). Zaključat ću katancima, zaključati ključevima, najjačim riječima.

Čita se nad pićem koje se daje

Liježem ja, rob božiji, pomolim se, ustajem, blagoslivljam se; umijem se rosom, obrišem se prijestolnom haljom, poći ću iz vrata na vrata, iz kapije na kapiju, izaći u čisto polje, u zeleno primorje. Stanem na vlažnu zemlju, pogledam prema istočnoj strani, kako je crveno sunce zasjalo, grije mahovinu i močvare, crnu blato. Tako bi grijalo i prisušivalo robinju božiju (ime reći) zbog mene, roba božijeg (ime reći) — oči u oči, srce u srce, misli u misli; da ne zaspi, da ne odluta. Amin za ovu riječ.

DA MOMCI LUDE ZA NJOM

Neprimjetno od svih mete se smeće s ulice u kuću i pomete se njime u prednji ugao, gdje ga niko neće vidjeti, govoreći: Tjeram ja u svoju kuću momke, ne lopove, dolazite mi, prosci, iz tuđih dvorišta.

BAJANJE ZA OMRAZU

Bajanje se izgovara nad pićem i hranom onoga na koga treba da djeluje; osim toga uzima se zemlja i po izgovorenom bajanju baca se na tog čovjeka kojeg treba „ohladiti“, ili na njegov trag.

Poći ću u polje, na trave zelene, na cvjetove modre. U susret mi trči duh vihor iz čistog polja sa svojom nečistom silom, s mora na more, kroz šume guste, preko planina visokih, preko dolina širokih; i kako on bije trave i cvijeće lomi i razbacuje, tako bi (ime reći) tukao, lomio (ime reći) i odbacivao, i na oči ga ne primao, i k sebi blizu ne dopuštao, i činio bi mu se taj čovjek gori od ljute zmije, i peklo bi ga i palilo ognjem, gromom i munjom. Tamo mojoj riječi nema kraja ni završetka, ni pobijanja ni poništavanja.

Bajanje se izgovara nad pićem i hranom onoga nad kim treba da djeluje

Ustaću ja (ime reći) i poći iz kuće na vrata, iz dvorišta na kapiju, na brzu rijeku (naziv rijeke), i staću ja (ime reći) da se po tri puta umivam i ispirem, po tri zore jutarnje i po tri sutona večernja, i govoriću: „Oj ti, rijeko brza (naziv rijeke), dolazim ja k tebi po tri zore jutarnje i po tri sutona večernja sa tugom tugujućom, sa suhoćom plačnom, da perem i ispirem lice bijelo, da spadne s moga bijelog lica suhoća plačna, a iz srčanog srca tuga tugujuća; i ponesi ti, brza rijeko (naziv rijeke), svojom brzom strujom, i potopi je u svojim dubokim valovima, da ona nikada meni (ime reći) ne dolazi. A sve ove riječi, riječ po riječ, zaključavam čvrstim katancem, a ključ u vodu.”

Daje se u tri crkve pomen za pokoj onog čovjeka kome žele izazvati ljubavnu tugu, a zatim, tokom tri dana, ujutro, pri zori, bacaju na vatru šaku zemlje uzete s nekog groblja i svaki put izgovaraju: Na moru, na Okeanu, na ostrvu Bujanu stoji bijeli gorući kamen, na tom kamenu leže tri kamena, na tim kamenovima stoje tri kovčega, u tim kovčezima tri daske, na svakoj dasci tri tuge; prva tuga ubijala se, razdvajala se od tijela; druga daska ubijala se, spajala se s tijelom; treća tuga ubijala se, ušla u srce. Kod tih kovčega dolazila je djevojka (ime reći) i nosila tri tuge sa tih triju dasaka; od tih kovčega vjetar puše, navodi tugu na robinju (ime reći), spominje je za pokoj; i bio bih joj ja, hrabar dobar momak, ljepši od crvenog sunca; za mnom bi uvijek tugovala, srcem bi bila povezana sa mnom, venula bi ali ne bi umirala, u jelu ne bi tugovala, u piću ne bi zalijevala, od prve tuge ne bi odustajala, a vijek bi me spominjala, venula bi i tugovala.