Naše Emocije nam govore šta naša DUŠA želi da znamo

“Naše emocije nam govore šta naša duša želi da znamo. Lažni optimizam nas sprječava da vidimo ono što ne želimo da vidimo, ali ne može da nas spriječi da se spotaknemo zbog toga što ne vidimo.” ~ Gari Zukav

Okruženi smo lažnim optimizmom, baš kao i pesimizmom onih koji vjeruju da su samo realistični i da su svi ostali prosto nedovoljno obavješteni ili nedovoljno mudri. U stvari, i jedni i drugi su samo na različitim polovima iste igle na kompasu. I jedni i drugi su pod uticajem spoljašnjih događaja mnogo više nego što im se čini i što žele da priznaju. Kao što kaže Zukav, lažni optimizam nas sprječava da vidimo. Sprječava nas da se suočimo sa sobom i svojom Sjenkom, a bez osvjetljavanja Sjenke, nema pravog duhovnog razvoja.

Tek kada Sjenku sagledamo, osvijetlimo je i zatim integrišemo u sebe, možemo postati cjelovite ličnosti.

Lažni opitmizam dakle ne treba da nam bude niti cilj, niti sredstvo kada idemo duhovnim putem. On samo može da nas ometa, jer nam stvara sljepilo za sve ono što nam se ne dopada, uključujući i neprijatne emocije koje često želimo da izbjegnemo vjerujući da su istinski duhovni samo oni ljudi koji su uvijek dobro raspoloženi i vječito nasmijani.

Neprijatne emocije su vrlo važni putokazi na našem životnom putu, one su vodiči koji nam pokazuju da je jedan dio nas uznemiren nekim događajem, što je vrlo važno, jer to znači da je tom dijlu potrebno iscjeljivanje.

Ako sve neprijatne emocije stalno zatrpavamo osmjehom, i uvjerenjima da treba da mislimo pozitivno, blokiraćemo sami sebi razvoj, jer će ovi djelovi još dugo ostati neiscjeljeni.

Prihvatanje neprijatnih emocija i suočavanje sa njima i svojim slijepim mrljama, nikako ne znači da ćemo se pretvoriti u negativnu osobu, koja u svemu vidi prije problem nego šansu i za koju je svijet neprijateljsko mjesto. Ovo je druga krajnost, a kao i uvjek pravo rješenje je u postizanju ravnoteže. Preduslov za postizanje unutarnje ravnoteže je da prihvatimo odgovornost za svoj život i sve što nam se dešava, naravno i za svoje neprijatne emocije.

Kada ih prepoznamo, a to se nekada neće desti, možemo da im poželimo dobrodošlicu, prihvatimo ih i pokušamo da otkrijemo na koji naš neiscjeljen ili nedovoljno iscjeljen dio ukazuju. Nećemo naravno uvijek prepoznati uzrok ovih emocija, ali dovoljno je i samo prihvatanje odgovornosti za njihov nastanak.

Ključno je dakle da nikoga ne okrivljujemo (ni sebe, niti druge ljude, niti okolnosti) za njihov nastanak. Samo da budemo svjesni da u nama postoji dio koji je neiscjeljen i na koji nam neka emocija (ili emocije) ukazuje.

Ovo je često dovoljno da dovede do smanjenja tenzije koju obično izazivaju neprijatne emocije. Prihvatanje emocija, kakve god da su u tom trenutku, ljekovito je, jer nam patnju u stvari stvara pogrešno uvjerenje da je ta emocija “loša” ili “neprihvatljiva” za nas ili za osobu kakva želimo da budemo.

Nema neprihvatljivih niti loših emocija, one su samo naši vjerni vodiči ka samospoznaji i ispunjenom životu.

Autor: Suzana Vemić, centarprozor.wordpress.com