U balkanskom vještičarstvu, koje se u mnogo čemu razlikuje od zapadnoevropskih predodžbi o vješticama, vještice su uglavnom žene, a znatno rjeđe muškarci. U narodnom vjerovanju one su osobe zle naravi, obilježene tamnom silom i povezane sa nečastivim svijetom, jer se smatralo da samo onaj u kome obitava zao duh može služiti đavolu. Vještice su u predajama najčešće starije žene, ali ne nužno – mogle su to biti i mlađe žene, naročito one bez djece, one koje su bile društveno odbačene ili za koje se vjerovalo da nose “znak”.
Balkan je stoljećima stvarao vlastitu demonologiju i vlastiti pogled na vještičarstvo. U Bosni i Hercegovini od davnina postoje priče o sihirbazama, smrdljivim starim ženama koje se bave čaranjem, obiru kravama mlijeko na daljinu, “fale” ljude i stoku, prave čarke i izazivaju bolesti. U Bugarskoj, Rumuniji i drugim dijelovima Balkana sačuvane su slične predaje, ali sa posebnim lokalnim obredima, demonima i pravilima inicijacije.
Bosanska predaja: bogohuljenje kao ulazak u svijet vještičarstva
U bosanskom narodnom vjerovanju djevojka koja bi željela postati vješticom morala je najprije učiniti težak čin svetogrđa. Prema predaji, odnijela bi Kur’an ili hljeb u zahod, bacila ga na pod, gazila po njemu i izgovarala zaziv upućen Iblisu, tražeći pomoć i nudeći vlastitu dušu zauzvrat. Time je, vjerovalo se, simbolično raskidala sa svetim i prelazila pod zaštitu džina i šejtana.
No, time inicijacija nije bila završena. Narodna predaja kaže da bi zatim, u gluho doba noći, djevojka odlazila na mezarje. Tamo bi se skinula naga i sjela na grob, oponašajući jahanje, ulazeći u stanje transa i opsjednutosti. U takvom stanju, vjerovalo se, prkosila bi prirodnim zakonima: letjela nebom, pretvarala se u vuka ili zmiju, ili se prepuštala orgijama sa demonima. Takve priče, koliko god zvučale fantastično, bile su duboko ukorijenjene u strahu običnog naroda od žena koje su odstupale od društvenih normi i bile povezivane sa tajnim znanjima, samoćom i noćnim obredima.
Bugarska magiosnica: krv crnog pileta i 40 dana bez kupanja
Bugarska narodna tradicija poznaje vješticu pod imenom magiosnica. Tamo se vjerovalo da vješticom može postati samo “loša žena” – bludnica, svodnica ili žena rođena sa posebnim znakom, koja je predodređena za savez sa đavolom. Da bi ovladala magijom, stekla moć preobrazbe i upoznala čarobnu moć bilja, buduća vještica morala je proći kroz složen i jeziv obred.
Jedan od najvažnijih uslova bio je da žena bude starija od pedeset godina. Na Veliki četvrtak morala je pronaći prvo jaje koje je prije izlaska Sunca snijela crna kokoš. To jaje nosila bi pod pazuhom sve dok se iz njega ne izlegne pile – i ono je moralo biti crne boje, inače bi obred propao.
Kada bi se pile izleglo, odnosila bi ga na napušteno ognjište, zaklala i zakopala. Potom bi se skinula naga i krvljу pileta namazala po cijelom tijelu. Nakon toga bi obukla novu dugu košulju i vratila se kući. Sljedećih 40 dana nije se smjela okupati, jer je krv morala ostati na njenom tijelu kao pečat saveza sa nečastivim silama.
Po isteku četrdeset dana odlazila bi usred noći do vodenice, gdje bi se kupala ispod vitla. Sa sobom je nosila zemljani ćup pun vilinskog bilja, kuhanog na pustom ognjištu, na vatri od bijelog trna. Nakon kupanja ispod vitla, ulazila bi u vodenicu i polijevala se vodom i biljkama iz ćupa. Time je, prema bugarskom vjerovanju, sebe i svoju dušu predavala đavolu, koji joj je od tog trenutka postajao vidljiv.
Sveta Ana-Zimna: noć kada vještice prizivaju mrtve i demone
U bugarskom vještičarstvu postoje dani kada moć vještica dostiže vrhunac. Među njima se posebno izdvaja praznik svete Ane-Zimne, koji se obilježava 9. decembra i označava prijelaz jeseni u zimu. Uoči tog dana vračevi i vještice najlakše uspostavljaju vezu sa nečastivim silama, mrtvima i demonima.
Narod je vjerovao da se tada zle sile okupljaju oko vatre u obliku mušica, pa su ljudi iz straha palili velike ognjeve ispred torova i prosipali pepeo i proso oko kuće i štale kako bi otjerali nečiste sile. Ipak, ta noć nije bila rezervisana samo za strah. Uoči svete Ane-Zimne djevojke su gatale za brak, zdravlje i sreću, a zaljubljeni pravili ljubavne čini.
Djevojke bi zasijale pšenicu u zemljani ćup i pored ognjišta stavile grančicu višnje ili jabuke u vodu. Ako bi do Nove godine pšenica nikla, a grančica prolistala, vjerovalo se da će se djevojka udati naredne godine za dobrog momka. Narod je ujedno tvrdio da te noći po mraku hodaju čudesna bića zvana mamnici, vještičije sluge koje kravama i ovcama obiru mlijeko, a kokoškama kradu jaja.
Dvoglavo vještičije pile i moć preobrazbe
Jedna od najjezivijih predaja balkanskog vještičarstva jeste ona o mamničetu – vještičijem piletu, sluzi i pomagaču. Vjerovalo se da vještica koja uspije izleći mamniče stiče veliku moć, pa čak i sposobnost preobrazbe.
Po jednom vjerovanju, ako vještica zakolje mamniče i namaže se njegovom krvlju, može promijeniti svoje obličje. Po drugom, mamniče nastaje tako što žena nosi pod lijevim pazuhom jaje crne kokoške sve do Jurjeva, 6. maja. Tada se jaje razbije, a iz njega izlazi dvoglavo pile – jedna glava mu je zelena, a druga žuta, i upravo tom drugom glavom ono “obire” mlijeko.
Cikavac u Bosni: demon koji jede prvi zalogaj
U Bosni se za mamniče koristi naziv cikavac. O njemu stravarke pripovijedaju da nastaje od prvog jajeta koje snese mlada crna kokoš. Žena koja se želi “povještičariti” nosi to malo krvavo jaje pod lijevim pazuhom 21 dan, sve dok se iz njega ne izlegne pile cikavac.
Od tada žena mora paziti na njega kao na najdragocjenije stvorenje. Svaki put kada sjedne da jede, prvi zalogaj mora dati cikavcu. Tako se između njih stvara poseban odnos, a cikavac joj zauzvrat obavlja razne usluge. Naravno, u narodnom vjerovanju ovo se smatralo jednim od najvećih grijeha. Za ženu koja izleže cikavca govorilo se da “nema kuda na onaj svijet”, jer je svoju dušu već predala nečastivom.
Rumunske majistre: vještice koje znanje prenose nasljednici
U nekim dijelovima Rumunije vještice se nazivaju majistre. Za njih se vjerovalo da jedu pseće meso, da su u savezu sa đavolom i da bez njegove pomoći ne bi imale nikakvu moć. Obični narod ih se bojao, uvjeren da mogu napraviti strašne čarke – toliko jake da čovjeku doslovno “osuše noge” ili mu unište zdravlje, dom i porodicu.
Rumunska predaja kaže i da stara vještica svoje znanje prenosi mladoj nasljednici, najčešće unuci, upravo na Veliki četvrtak. Taj dan smatran je posebnim trenutkom za primanje magijskog znanja i sklapanje saveza sa demonima. Vjerovalo se i da vještica može izgubiti svoju moć ako je se prisili da pojede ljudski izmet – motiv koji se u različitim oblicima pojavljuje i u drugim dijelovima Balkana.
Vještica kao “otpisana duša”
U brojnim balkanskim predajama vještica nije samo žena koja zna činiti, nego biće koje je nepovratno prešlo granicu između ljudskog i demonskog svijeta. Smatralo se da je ona “otpisana duša”, jer se prodala đavolu i za nju više nema povratka normalnom životu. Čak i kada bi se pokajala i priznala grijehe, narod je vjerovao da je savez sa nečastivim konačan.
Upravo ta predstava vještice kao izgubljene duše pokazuje koliko je balkansko vještičarstvo bilo prožeto religijskim strahom, moralnim osudama i demonološkim tumačenjima ženskog ponašanja. Žena koja je bila sama, neobična, siromašna, bez djece, sklona bilju, bajanju ili povučenom životu, lako je mogla postati predmet sumnje i nosilac svih kolektivnih strahova zajednice.
Vještičarstvo Balkana: između straha, predaje i narodne demonologije
Balkansko vještičarstvo ne može se posmatrati kroz romantičnu sliku modernih “vještica” kakvu nudi popularna kultura. Ovdje je riječ o mračnoj narodnoj demonologiji u kojoj su vještice povezivane sa džinima, šejtanima, đavolom, mrtvima, mezarjima, napuštenim vodenicama, krvlju, jajima crnih kokoši i noćnim obredima. Takve priče prenosile su se generacijama kao upozorenje, kao način da se objasni nesreća, bolest, neplodnost, nestanak mlijeka, iznenadna smrt stoke ili propast porodice.
I upravo zato su ove predaje danas dragocjene – ne kao dokaz da su vještice zaista letjele, pretvarale se u vukove ili izlegale demonska pileta, nego kao ogledalo kolektivnog straha, religijske imaginacije i folklorne baštine Balkana. U njima se miješaju islam, hrišćanstvo, paganski ostaci, seoska magija, demonologija i duboka potreba naroda da neobjašnjivo objasni silama koje stoje s onu stranu vidljivog svijeta.
Autor Raif Esmerović za TrećaDimenzija.com
