autor teksta: RAIF ESMEROVIĆ
I poveli su se za onim što su šejtani kazivali za Sulejmanova kraljevstva. A Sulejman nije bio nevjernik, nego su šejtani nevjernici: ljude su učili sihru (magiji) i onome što je objavljeno dvojici meleka u Babilonu: Harutu i Marutu. A njih dvojica nikoga nisu učili dok mu ne bi rekli: ‘Mi smo samo iskušenje, pa ne budi nevjernik!’ I ljudi su od njih učili ono čime su rastavljali muža od žene. Ali nisu mogli nikome time nauditi osim s Allahovim dopuštenjem. I učili su ono što im šteti, a ne koristi. I znali su da onaj ko to kupi (prihvati) neće imati nikakva udjela na Ahiretu. A ružno je ono za što su prodali svoje duše, kada bi samo znali! (El-Bekare (2:102)
Kroz dugu ljudsku povijest mnoštvo je zabilježenih predaja po kojima su nevidljiva bića, najčešće duhovi i vile, prenosili to jest učili pojedine ljude magijskom znanju. Oni su odabirani po nekom posebnom, nama nepoznatom, pravilu da bi mogli svojim znanjem liječiti druge ljude ali i praviti razne čarolije i kontrolirati prirodne sile.
ZMIJA KAO POSREDNIK IZMEĐU DVA SVIJETA
Kada sam prije dvije decenije bilježio neobične pojave u svome kraju susreo sam nekoliko osoba koje su mi otkrile neke zaista čudesne pojedinosti o poznatim lokalnim vidarima, faladžinicima ili vračarama. Po jednom od tih svjedočenja ženu poznatu po moći bajanja jedne prilike ugrizla zmija je za usnu, dok je spavala pored otvorenog prozora. Od ugriza usna joj je otekla i pocrnila. No, otrov nije bio poguban te je žena ozdravila. Možda to i ne bi bio posebno zanimljiv slučaj da upravo ta žena, nakon ovog ujeda, nije osjetila neku čudnu snagu u sebi i osjećaj “da zna” bajati. Kao da joj je upravo ta zmija prenijela svoje magijsko znanje jer kako drugačije objasniti da je prije tog ugriza bila sasvim obična seoska žena bez ikakvog znanja o bajanju, a nakon toga, osjećala je i znala bajalice koje nije od nikog čula. Proslavila se posebno svojim bajanjem djevojkama za ljubav i privlačnost, kada su joj donosile grančice iz šume koje je ona stavljala u flašu sa vodom, iznad njih šaputala samo njoj znane riječi i davala ih nakon toga djevojkama koje su se tom vodom prskale, umivale, kupale te postajale – neodoljive. Da li je svoje čarobno znanje, prije smrti, prenijela nekom članu familije ostalo je nepoznato.
VILINSKE BAJALICE
Drugi meni jako zanimljiv slučaj desio se polovinom prošlog vijeka kada je mlada djevojka od 15. godina čuvala ovce na nekoj livadi u okolici Velike Kladuše i ne znajući “nagazila” na vilinsko kolo. Po kazivanju odjednom je osjetila strašnu nemoć, izgubila svijest i pala na travu. Kada se noć spustila, a ona se još uvijek nije vratila kući s stadom, zabrinuti ukućani pošli su je tražiti i zatekli kako bez svijesti, zapjenjenih usta, leži na livadi. U takvom stanju je ostala naredna tri dana a onda se odjednom probudila, otvorila oči i rekla “da zna”. Naime, kako je kasnije ispričala, dok je bila u stanju te čudne kome dolazile su joj tri mlade, prelijepe djevojke (vile) koje su joj rekle da joj opraštaju što im je stala u kolo i da je neće ubiti ali joj daju zadatak da mora od njih naučiti bajati i tim znanjem pomagati narodu. I, doista, kada se povratila svijesti bez greške je ponavljala duge bajalice uz koje je salijevala strahu i pomagala mnogim ljudima sve do svoje smrti početkom devedesetih godina prošlog vijeka.
Predaja iz Rumunije
Informatorica pripovijeda da je davno kćerka Sitarițe iz Koštiuja, gdje je velika šuma zvana Kostina, bila odnesena od vila. „Ona (Sitarița) je jednog dana napravila tijesto, a njena kćerkica je stalno uzimala iz tijesta i pravila male pogačice stavljajući ih u neke posudice. Majka joj je govorila da ne kvari više tijesto, ali je ona nije slušala. Tada ju je uhvatila za ruku i izvela napolje govoreći joj: ‘Idi do đavola, nestani!’ Vrata su se zatvorila za djevojčicom. Vile koje su se tada nalazile oko kuće uzele su je i odvele u šumu Kostina, gdje su imale svoj dom.
Ljudi koji su bili na košnji trave, vidjevši kako djevojčicu odvode gore, dozivali su je, ali je nisu mogli izbaviti iz ruku milostivih. Vile su je dale na rad.
Nakon mnogo godina, bio je veliki vašar, pa su se i vile spremale da idu, jer se na vašaru ljudi tuku, lažu, varaju jedni druge, a vile im pomažu u zlu. Prije nego što su krenule, rekle su djevojčici, koja je sada imala deset godina (jer je imala tri kada su je odnijele), da čisti kuću i da ide po svim sobama, osim u jednoj.
Kada su vile otišle, djevojčica je poželjela da uđe i u onu sobu u koju joj je bilo zabranjeno. Tamo je zatekla starca koji je i sam bio odveden od vila dok je bio mali, i koji joj je rekao da brzo ide kući roditeljima, jer vile joj nisu ni majka ni tetke, i da im kaže da drže post Krsta ako žele da je izbave iz njihovih ruku. Ali da se vrati nakon što im to što prije kaže.
Starac ju je posavjetovao da obuje opanak samo na jednu nogu kako je vile ne bi mogle pronaći ukoliko se ubrzo vrate s vašara kući.
Djevojčica se provukla kroz malu rupu kroz koju starac nije mogao izaći i otišla kući putem koji joj je on pokazao. Kod kuće je našla ženu koja je dojila dijete i koja je bila njena majka, ali je nije prepoznala. Pitala ju je da li je ikada imala djecu. Žena joj je rekla da je imala jednu kćerku, ali da je već mnogo godina nema. I pitali su je šta je s njom uradila, ali ona nije znala gdje je.
Pitala ju je da li bi je prepoznala po nekom znaku (tako joj je starac rekao da pita majku). Žena je rekla da bi je prepoznala, jer je imala znak na lijevoj ruci – crnu mrlju s grubom dlakom. Tada je djevojčica podigla rukav i pokazala ga. Majka ju je prepoznala i jako se obradovala.
Kćerka joj je rekla da bi se mogla vratiti kući, ali da se mora vratiti vilama, no ako roditelji budu uradili određene stvari odnosno da drže post Krsta, da ne jedu mrsnu hranu i da ne spavaju zajedno u istom krevetu, pustit će je.
Djevojčica se vratila vilama, ponovo ušla kroz istu rupu kroz koju je i izašla. Vile ništa nisu primijetile. Nakon završetka posta, vile su malenu lijepo obukle, dale joj mnogo novca i pustile je da ide kući. Na putu joj je izašla ružna baba s jednim zubom i rekla vilama da joj stave pečat na glavu kako bi je upropastile, učinile nijemom i gluhom, da zaboravi sve što je naučila kod vila, pošto baba nije bila sretna što su je oslobodile. Ali jedna od vila je rekla da ne mogu ništa protiv nje, jer su roditelji držali post Krsta.
I ta djevojčica je došla kući i od nje su druge žene s vremenom naučile sve bajalice i čarolije koje se mogu koristiti protiv vila. Ona je čula vile kako uzimaju mlijeko od stoke, kako prave sve zlo na zemlji i kako se može čarati protiv njih. Bila je to djevojčica odnosno žena koja je naučila cijeli rumunski narod i od tada znamo sve tajne vračanja i bajanja.
