KOPLJE SUDBINE

Longinus Lance

Europska je historija bogata čudima, tajnama i mitovima koji se odnose na različite vrste svetih relikvija. Kako je dobro poznato da je kršćanstvo formiralo veliki dio naše historije, ne čudi što svete kršćanske relikvije pobuđuju toliko zanimanje. Velika većina kršćanskih artefakata smatra se izgubljenim. Spominju se u Bibliji, u legendama, u pričama. Priča se o Zavjetnom Kovčegu, o Svetom Gralu..

Teško je sastaviti potpune priče o velikoj većini svetih relikvija. No jedno je sigurno, opčaravajuća je pomisao na njih, na njihovo historijsko značenje i na moć koja isijava iz njih.

Kad spominjemo relikvije, svi znaju za postojanje Svetog Grala, neki više neki manje, neki znaju mnogo. Ali možda na spomen «Koplja Sudbine», neće se svima upaliti lampica. Šta je zapravo koplje sudbine?

Govori se da je sveto koplje, poznato i kao Longinusovo koplje i koplje sudbine. To je upravo ono koplje koje je rimski vojnik Gaius Cassius Longinus zabio u Isusov bok dok je bio razapet na križu, a iz rane je šiknula krv koju je Josip Arimatejac uhvatio u kalež nazvanim Sveti Gral.

Najmanje se za četiri koplja tvrdi da su istinska sveta koplja. Jednog je u Pariz donio Sv.Luis na povratku iz križarskog rata u Palestini u trinaestom stoljeću. Drugoga je papi Inocentu VIII. poslao otomanski sultan Bejazit II. 1492 g., i to se koplje nalazi unutar jednog od stupova što drže kupolu bazilike Sv. Petra. Treće je Koplje koje je sam Hitler prisvojio a nalazi se u Beču. Četvrto, koje se nalazi u Krakowu u Poljskoj, slaba je kopija prvog i najpoznatijeg od svih, čija je historija vrlo složena.

Velike moći svetog koplja

Prema pričama o kralju Arturu, u Britaniju ga je, nakon Isusove smrti, zajedno sa svetim Gralom, donio Josip iz Arimateje, Isusov ujak. U legendi o svetom Gralu, sir Percival koji je u potrazi za relikvijom nabasao na zamak Kralja Ribara, u Gralskoj je procesiji vidio koplje s kojega kaplje krv.

Jedna od najranijih legendi vezana uz Sveto Koplje pripisuje se osvajaču Attili, koji je svoj destruktivni put kroz Europu, probio zahvaljujući njemu. Legenda kaže da kad je njegova vojska u Italiji malaksala zbog gladi i kuge, Attila je uzjahao svog konja i dojahao do gradskih vrata. Tada je zavitlao koplje pred noge oficirima koji su mu bili poslani kako bi predao grad. «Drži svoje Sveto Koplje!» rekao je Attila. «Nije mi od koristi, jer ne poznajem Onoga ko ga je posvetio!»

Drugi vjeruju da je koplje lično nosio Karlo Veliki u mnogim uspješnim bitkama u devetom stoljeću. U svakom slučaju, poslije su ga nasljeđivali saksonski kraljevi, sve dok doslovno nije pao u ruke Frederika Barbarose, osvajača Italije u dvanaestom stoljeću. Nakon njega, koplje je došlo u vlasništvo dinastije Habsburgovaca i bilo je izloženo u bečkom muzeju Hofburg do 1938. Te je godine Austrija pripojena Hitlerovoj Njemačkoj. Kako navodi Trevor Ravenscroft u djelu Koplje sudbine, Hitler koji je bio poznati obožavatelj legenda, očaran moći koja se pripisivala koplju i svima koji su ga posjedovali, naredio je da se koplje uzme iz muzeja Hofburg, te ga je sakrio u specijalnoj riznici u Nürnbergu.

Sveto koplje navodno posjeduje iscjeliteljske moći i onom ko ga nosi, donosi sigurnu pobjedu u bitkama. Navodno je Karlo Veliki umro ubrzo nakon što ga je slučajno ispustio; isto tako i Barbarosa. A 30. aprila 1945., istoga dana kad su koplje iz podzemne Hitlerove riznice u Nürnbergu izvukli američki vojnici, u svom skrivenom bunkeru u Berlinu, Adolf Hitler počinio je samoubistvo.

Ko je bio Longinus?

Longinus je u Kršćanskoj mitologiji, ime Rimskog vojnika koji je probo bok razapetom Isusu na križu. Ime Gaius Cassius Longinus pojavljuje se u apokrifu «Acts of Pilate» – Pilatova djela. Koplje koje je koristio, poznato je kao Koplje Sudbine, ili Longinusovo Koplje i pojavljuje se kao dio mita o Svetom Gralu. U nekim srednjovjekovnim folklornim pripovijestima kao npr. «Golden Legend» Zlatna Legenda, dodir Isusove krvi liječi ga od sljepoće.

Longinus je prikazan kao mučenik u Istočnoj Ortodoksnoj crkvi, zajedno sa anegdotskim detaljima unesenim kako bi pojačali dvoličnost Židova u toj grani znanosti koja se vrti oko ovih navodnih svjedoka raspeća.

Dva Longinusa?

Postoje neke nejasnoće u imenu Gaius Cassius Longinus. Osoba sa istim imenom zabilježena je kako je zajedno sa Brutusom, kovala zavjeru 44.g pr. Kr. za ubistvo cara Julija Cezara. Gaiusa i Brutusa savladali su Cezarovi sljedbenici, Anthony i Octavian tokom bitke kod Philippia 42.g. pr.Kr., tokom koje je Gaius Cassius Longinus počinio samoubistvo.

Je li pojam «Longinus» kod ranih kršćana bila samo riječ za «ubistvo» umjesto imena vojnika, ostaje pomalo nejasno.

U svakom slučaju, ta osoba, general Gaius Cassius Longinus imao bi preko 100 godina u trenutku raspeća 30-ih godina nakon Krista. Tako da je vrlo malo vjerovatno da je on vojnik koji je zabio koplje u Kristov bok. No postoji uvijek mogućnost da je postojao još jedan centurion imenom Gaius Cassius Longinus.

Rimski zapisi koji donose ime vojnika, i njegovu biografiju nakon raspeća

Vojnik o kojem govorimo bio je skoro siljep, okolnost koja mu je vjerovatno podosta smetala obzirom na njegovu službu vojnika i činila ga blago rečeno bespotrebnim. No legenda nam govori kako je nakon zabadanja koplja u Kristov bok, krv Isusova pala na njegove oči a on je uzviknuo «Uistinu je bio sin božji».

Izliječen od sljepoće, prema zapisima Longinus preobraćen u kršćana ostavio je vojsku i učio od apostola kako bi na kraju postao svećenik u gradu Caesarei u Kapadokiji. No jadni Longinus tamo je zbog svoje novostečene vjere prošao veoma loše, ali je bio svjedok novog čudesnog izlječenja.

Vlasti su ga mučile izbivši mu sve zube i odrezavši jezik, ali Longinus je unatoč mukama i dalje nastavio govoriti bez problema. Longinus je tada uzeo sjekiru i pred očima guvernera razbio nekoliko idola.

Priča kazuje da su nakon što je razbio idole, demoni koji su se skrivali u njima izašli i opsjeli guvernera oslijepivši ga i dovevši ga do ludila. Nekadašnji vojnik, sada svećenik rekao je tada guverneru da će ponovo dobiti svoj vid kada Longinus umre, a guverner je naredio njegovo smaknuće. Kada je Longinus obezglavljen, njegova je krv pošpricala guvernerove oči, vrativši mu vid. Na to je čudom kažu guverner preobraćen na Kršćanstvo.

Longinus se unatoč tome ne pojavljuje u Katoličkoj enciklopediji iako se kip Svetog Longinusa nalazi u Vatikanskoj Bazilici Svetog Petra, isklesao ga je Gian Lorenzo Bernini, a danas se relikvije Sv. Longinusa nalaze u crkvi Sv. Augustine u Rimu.

Priča o Kristovom Raspeću – Pojava Svetog Koplja

Kada se krene sa pričom o «Koplju Sudbine», mora se naravno krenuti od početka, Kristovog Raspeća na Križ.

Židovi nisu željeli da njihove žrtve vise tamo sljedećeg dana, na sveti Sabbath (Subota), tako da su molili Pilata neka ubrza njihovu smrt naređujući neka im se slome noge. Onda im se tijela mogu skinuti. Vojnici su došli i slomili noge dvojici lopova, razapetih zajedno s Isusom. No kad su došli do Isusa, vidjeli su da je već mrtav. Kako bi to i dokazao, jedan od vojnika, probušio je Isusov bok kopljem, krv i voda šiknuli su van.

Ovaj je događaj istinsko svjedočenje raspeća. A kako se sve dogodilo upravo kako je predskazano u starim rukopisima, «Mesija će biti proboden a niti jedna njegova kost neće biti slomljena», rana Kršćanska zajednica shvatila je upravo ovu činjenicu, da Isusove kosti nisu bile slomljene kao dodatni dokaz da je zaista bio ono što je tvrdio, Mesija predskazan poslanicima Starog Zavjeta. Ovaj su čin Kršćani smatrali ispunjenjem predviđanja u ranoj Bibliji. No vjerovatno nije igra sudbine to što je Isus umro na križu tog petka poslijepodne.

Raspeće su Rimljani koristili tek stoljeće prije Krista. Takav čin kažnjavanja, Raspeće, se smatralo toliko ponižavajućim načinom kazne, da Rimski državljanin, nikako nije mogao završiti na križu, bez obzira na zlodjelo koje je počinio. Ova je presuda bila obično kazna za robove i ljude za koje se smatralo ispod časti da budu Rimski državljani. Bila je to polagana i mučenička vrsta smrti. Žrtve raspeća mogle su slabiti u agoniji na križu po nekoliko dana. Proces umiranja mogao se ubrzati lomljenjem žrtvinih nogu, tako da žrtve više ne mogu uz pomoć dizanja nogu doći na mahove do zraka.

Kada su vojnici shvatili da je Isus već mrtav i da nema potrebe slomiti mu kosti, mora se uzeti u obzir da su naime, prije raspeća Isusa Rimski vojnici cijele noći brutalno mučili i vjerovatno je bio vrlo slab prije nego što su ga zabili na križ.

Pojava svete relikvije «Koplje Sudbine»

To je koplje postalo religijska relikvija. Probadanje Kristova boka, viđeno je kao dokaz smrti i naknadnog uskrsnuća. Rečeno je da je Longinusovo Koplje otkrila i iskopala kraljica Helena zajedno sa Svetim čivijama i Pravim Križem. Kasnije je pokopano u Antiohiji kako bi se spriječilo da ga prisvoje Saraceni.

O tome posvećenom oružju, ništa se nije znalo sve dok hodočasnik, Sv. Antoninus od Piacenze (A.D. 570) nije opisao sveta Jeruzalemska mjesta. Izvijestio je da je vidio u bazilici Mount Sion «Trnovu Krunu» sa kojom je Isus bio okrunjen i koplje koje mu je probolo bok. Kasnija spominjanja koplja u takozvanim «brevijarima» crkve «Svetog Sepulkra» nisu naročito vjerodostojna. No s druge strane, u minijaturi poznatog Sirijskog manuskripta koji se nalazi u Laurencijskoj biblioteci u Firenzi, događaj probadanja Kristova boka ima istaknuti položaj koji je dosta značajan.

Osim toga, ime Longinus napisano je grčkim slovima (LONGINOS) iznad glave vojnika koji zabija svoje koplje u bok Spasitelja i kojega po istoj legendi kap svete krvi koja istječe iz nanesene rane liječi od sljepoće.

Taj manuskript je dokaz da je legenda koja nadjeva ime vojniku Longinusu nastala već negdje u 6. stoljeću. Iskušenje je iako brzopleto dovoditi u vezu ime Logginos ili Logchinos sa starim nazivom za koplje (logche).

Koplja Sudbine «Četiri relikvije», Slomljeno koplje sudbine – vrh koplja

Prvo od Kopalja za koje se vjeruje da je identično onome koje je bilo zabodeno u Spasiteljev bok štovalo se u Jeruzalemu krajem šestog stoljeća. Pojava i zaštita ove važne relikvije zahvaljuje se pola stoljeća prije Cassiodorusu a nakon njega Gregoryju od Toursa.

Godine 615 Jeruzalem je opsjeo perzijski kralj Chosroes. Sveta relikvija Pasije pala je u ruke poganima, a prema «Pašalskim Kronikama», vrh koplja, je naknadno slomljen.

Iste je godine, vrh slomljenog koplja, odnesen u Konstantinopol u crkvu Svete Sofije. Taj vrh koplja koji je postao ikona, mnogo stoljeća kasnije donio je u Francusku Sveti Louis, i odložen u svetište Sainte Chapelle u Parizu zajedno sa «Trnovom Krunom». Tokom Francuske Revolucije, obje su relikvije prenesene u Nacionalnu Biblioteku, a dok je «Kruna» sretno sačuvana, vrh je koplja nažalost netragom nestao.

Slomljeno koplje sudbine – drška koplja

Što se tiče drugog većeg dijela koplja koje se nalazilo u Jeruzalemu, Arculpus ga je oko 670 godine vidio u Jeruzalemu gdje ga je navodno vratio Heraclius, i gdje je štovan u Crkvi Svetog Sepulkra.

Nakon te godine, izvješća hodočasnika iz Svete Zemlje ne spominju više Koplje Sudbine. Posebice izvješća Svetog Willbalda, koji je u Jeruzalemu bio 715, ne spominju koplje. Postojao je neki razlog zbog kojega se vjeruje da je veći dio relikvije kao i vrh odnesen u Konstantinopol prije desetog stoljeća, moguće u isto vrijeme kada i «Kruna od Trnja». U svakom slučaju pojavu koplja u Konstantinopolu primijetili su mnogi hodočasnici, posebice Rusi.

Sir John Mandeville, izjavio je kao očevidac 1357 godine, da je oštricu Svetog Koplja vidio u oba grada u Parizu i Konstantinopolu. Koja god da se relikvija nalazila u Konstantinopolu, pala je u ruke Turcima, i 1492 kao što je u detalje opisano u Pastorovoj «History of the Popes», Historija Papa, Sultan Bajazit II. poslao je relikviju Papi Innocentu VIII kako bi uzvratio uslugu koju je papa učinio Sultanovu bratu Zizimu, koji je tada bio Papin zarobljenik. Ova relikvija sve otada nije napustila Rim, gdje je sačuvana ispod kupole Sv.Petra.

U vrijeme slanja većeg dijela koplja papi Innocentu VIII, Rim je osjećao veliku dvojbu u vezi autentičnosti relikvije, pogotovo zbog relikvija za koje se već znalo da su čuvane u Nürnbergu i Parizu i zbog navodnog otkrića drugog «Svetog Koplja» u Antiohiji kojega je Peter Bartholomew, 1098 otkrio tokom Prvog Križarskog rata.

Kanon Benedikt XIV, kasnije je iz Pariza dobio tačan crtež vrha koplja koji se tamo nalazi, i usporedivši ga s većim dijelom relikvije čuvanoj u katedrali Sv.Petra, bio je zadovoljan ustanovivši da su dva dijela u početku činila jednu cjelinu.

M. Mély, 1904 objavio je po prvi puta precizan dizajn Rimskog dijela relikvije, drške koplja, a sama činjenica da je koplje izgubilo svoj vrh, ističe se i središtem je mnogih fantastičnih nagađanja.

Koplja Sudbine «Četiri relikvije», Armensko «Koplje Sudbine»

Mnogi su vjerovali da je upravo zapravo koplje koje je Peter Bartholomew uz pomoć priviđenja Svetog Andrewa pronašao, palo kasnije u ruke Turcima i kojega je sultan Bejazit poslao Papi Innocentu, istraživanja M. De Melya pokazuju da je to koplje pronađeno 1098. identično relikviji koju ljubomorno čuvaju u Etschmiadzinu u Armeniji.

Koplje je, iako u vrlo upitnim uvjetima otkrio Peter Bartholomew. Nije naime niti dokazano da je koplje u Armeniji zaista u pravom smislu koplje ali je bilo uvjerljivo štovano kao koplje sa kojim su neki Židovi u Beirutu proboli Kristovu figuru na Križu, uvreda za koju se vjerovalo da je uslijedila čudesnim prolijevanjem krvi.

Vizija «Koplja Sudbine»

10. juna 1098. siromašan svećenik, križar imenom Peter Bartholomew, bio je sluga pripadnika vojske Grofa Raymounda. Bartholomew se pojavio pred grofom i biskupom Adhemarom. Rekao je da je prethodnih mjeseci imao nekoliko vizija Svetog Andrewa u kojima mu je svetac rekao da «Sveto Koplje» leži zakopano u katedrali Svetog Petra u Antiohiji. Bartholomew je svojom pričom ubijedio grofa Raymounda, no biskup je ostao skeptičan i na tome je stvar ostala.

Ipak novosti o viziji su se širile, puštajući svakome da razvije svoje mišljenje. Te je večeri drugi svećenik izjavio da je imao istu viziju a budući da je njegov ugled bio bolji od Bartholomeowog, biskup mu je vjerovao.

14 juna 1098. viđen je pad meteora na Turski kamp, dobar znamen. 15.tog, grupa križara među kojima grof Raymound od Toulousa, historičar Raymond od Aguilersa i Peter Bartholomew pošli su u katedralu sv.Petra i počeli sa iskapanjima koja su trajala satima.

Grof Raymound, ubrzo je odustao od iskapanja i otišao. Tada je Peter Bartholomew sam počeo iskapati i ubrzo je izjavio da je pronašao koplje. Historičar Aguiler kaže da je i sam dotaknuo koplje dok je još bilo zatrpano u zemlji. Koplje je zatim preneseno grofu Raymoundu. Biskup Adhemar još nije bio uvjeren u Bartholomejevu vjerodostojnost, no sreća zbog pronalaska koplja bila je tolika da se više nije bunio.

Novost da je Sveto Koplje ipak pronađeno, proširila se gradom u uvjerenju da takvo čudo sa sobom zacijelo donosi pobjedu. Bilo je naravno još skeptika, ali na opći entuzijazam ostali su u tišini. Kršćani su planirali napad na Turke. Sveto Koplje je u tom pohodu nošeno na čelu pred njima kao neka vrsta zastave.

Kršćani su znali da je bilo ozbiljnih neslaganja među mnogima u Turskom kampu, a u svakom slučaju nisu dulje mogli ostati u Antiohiji jer je vojska gladovala. Odredili su datum napada 28. juna.

Noseći Sveto Koplje na čelu vojske, Križari su napali Turskog vojskovođu Kerboga koji je vidjevši Križare u punom postroju, pokušao pružiti otpor no uzalud. Kako su i predvidjeli Križari, emiri su počeli dezertirati a kada je vojskovođa pobjegao, cijela se njihova vojska raspala. Ta je bitka uništila Turke i spasila Križare a više nego išta potvrdila je vizije Petera Bartholomewa.

Sudbonosna ukazivanja

Križari su nastavili osvajački pohod pod vodstvom svetog koplja i mnogi su gradovi pali pod njihovom opsadom. Peter Bartholomew izjavio je da i dalje ima ukazivanja svetog Andrewa, koji ga vodi i upućuje u načine kako voditi daljnje ratovanje. U jednom trenutku Bartholomew je počeo davati i savjete vojsci.

To je skepticima bilo previše. Bartholomejeve vizije bile su previše pogodne i stručne, i otvoreno su ga optužili za laž. Unatoč njegovoj pomoći i otkriću Svetog Koplja, Bartholomeja nisu cijenili i dalje. Izazvan, Barholomew se ponudio da prođe iskušenje vatrom kako bi dokazao da ga vodi Bog.

Kako su se nalazili u Svetoj Zemlji, tužitelji su izabrali, Biblijsku kušnju. Optuženik će proći kroz užarenu peć a štitit će ga Anđeo ili Bog.

Križari su izgradili put između užarenih zidova. Bartholomew se hrabro uputio niz njega i zadobio užasne opekline. Umro je u agoniji nakon dvanaest dana patnji. Otada se pronađeno Sveto Koplje više nikad nije spominjalo, iako su neki još uvijek vjerovali da su Bartholomejeva viđenja bila stvarna i da je pronađeno koplje pravo Sveto Koplje.

Koplja Sudbine «Četiri relikvije», Koplje iz Nürnberga

Još jedno koplje postoji za koje se tvrdi da je uzrokovalo ranu na Kristovom boku, možda i najpoznatije, danas je čuvano među kraljevskim odlikovanjima u Beču a poznato je kao Koplje Sv.Mauricea. Ovo je oružje korišteno 1273 g. tokom ceremonije krunjenja Zapadnog Cara, prije te godine kao amblem svečanog ustoličenja. Koplje se pojavilo u Nürnbergu 1424, i vjeruje se da je pravo koplje Cara Konstantina, koji je čuvao posvećeni ekser, ili dio eksera korištenog u Raspeću. Ovo je koplje navodno dospjelo u ruke samog Hitlera i legenda kaže da je bilo njegova propast.

Rimska Tebijska Legija i Saint Maurice

Govori se kako je tokom stoljeća Sveto Koplje dospjelo u ruke Svetog Mauricijusa, vojskovođe 3. garnizona Rimskih vojnika poznat upravo kao Tebijska legija. No zašto je upravo Sveti Maurice poznat kao posjednik Svetog koplja?

Putnik na autocesti koja vodi iz Geneve u Rim, može i danas primjetiti maleni i vrlo stari Švicarski gradić imenom «Saint Maurice» (danas Saint-Moritz or Saint Maurice en Valais ili  Saint Maurice d’Augaune) u Švicarskoj. Taj je grad u rimsko doba bio veoma važan komunikacijski centar. Upravo je tu vojskovođa Maurice zajedno sa svojom legijom od 6600 vojnika umro za svojeg spasitelja Krista od ruke cara Maksimilijana.

U godini Kristovoj 286, desio se veoma osobiti događaj legiji Rimskih vojnika sastavljenoj od samih Kršćana. 6.600 vojnika, a neki kažu i od 6.666, legija je dobila naziv «Tebijska Legija» jer su vojnici bili obučeni u gradu Tebi, na sjeveru Egipta. To je područje bilo poznato upravo po svojem snažnom Kršćanskom duhu. Prvi svećenici poznati kao «Fathers of the desert», (Očevi pustinje), sastojali su se uglavnom od Tebijaca.

Car Maximilian upravo je Tebijskoj legiji naredio pohod na Galiju kako bi pomogli protiv pobunjenika u Burgundiji. Prešli su Alpe i ušli u Galiju pod vodstvom vojskovođe Mauritiusa, i njegovih zapovjednika Candidusa i Exupernisa. Legija je prešla sjevernu Italiju preko prolaza Sv.Bernarda i utaborila se u blizini grada kojega danas zovemo St.Maurice.

Nakon pobjede nad pobunjenicima, car Maximilian izdao je naredbu da se cijela vojska pridruži slavljenju rimskih bogova radi uspješnog pohoda. Iako su takva slavlja bila uobičajena, ona su zapravo veličala cara kao božanstvo. Slavlje je uključivalo pogubljenje Kršćana (vjerovatno kao žrtve Rimskim bogovima), ali samo se jedna legija usprotivila poslušati naredbe, Tebijska legija koja se udaljila od slavlja i odbila prisustvovati svečanosti što je naravno razgnjevilo Maximiliana koji je tada naredio da se desetkuje cijela legija, da se izabere svaki deseti vojnik kojega se moralo smaknuti. Imena vojnika izvlačila su se bubnjem i njih je 600 sudbina odredila da umru kao primjer ostalima. No to je samo razgalilo strastvene kršćane Tebijske legije, koji su svoje drugove potaknuli na taj čin i zavidjeli im na sudbini. Ravnica na kojoj su bili ubijeni, uskoro je bila prekrivena krvlju mučenika. A kako su preživjeli i dalje proglašavati sebe Kršćanima i nisu se željeli pokoriti Rimskoj vjeri, krv drugih 600 vojnika potekla je pod naredbom sve gnjevnijeg Maximilijana koji je upozorio vojnike da im je bespotrebno ustrajati jer ako to učine ni jedan jedini od njih neće ostati živ. No ovaj drugi mesarski čin, nije ostavio mnogo više dojma od prvog, vojnici su ustrajali u svojim principima.

Najveći utjecaj u sudbini ovih vojnika zapravo je imao njihov vojskovođa Mauricius i njegovi zapovjednici Candid i Exuperius. Oni su raspalili srca svojih vojnika pozivajući se na primjer njihovih vjernih prijatelja sad već mučenika, i ulio im novu vjeru podsjećajući ih na njihovu duboku vjeru u Boga. U srcima vjernika njegove su riječi probudile mučenike koji su caru dali odgovor koliko vjeran toliko i hrabar.

Zakleli su se caru na vječnu vjernost kao vojnici i zahvalili mu na službi ali nikada se neće odreći Njega, svojeg Gospodara i Stvoritelja.

No umjesto da taj čin smekša cara, imao je obrnuti učinak. U suludom bijesu na njihovu ustrajnost i zajedništvo, osudio je cijelu legiju na smrt, što su njegovi vojnici i učinili dana 22 septembra godine 286.

Hitler i Sveto koplje

Danas postoji nekoliko historijskih kopalja za koje se tvrdi da su istinsko biblijsko Sveto Koplje. No jedna od najzanimljivijih relikvija i ako ništa drugo, najstarija, upravo je koplje za koje se tvrdi da je pripadalo Sv.Mauriceu, već prije spomenuto koplje koje se čuva u specijalnoj riznici Habsburškog muzeja u Beču, Austrija.

Koplje legionara Gaiusa Cassiusa kroz historiju našlo se u rukama mnogih vojskovođa sve do Konstantina Velikog, Rimski car koji je prvi uveo kršćanstvo u ranom 4.tom stoljeću.

Prema legendi, koplje su posjedovali mnogi slavni vojskovođe među kojima Theodosius, (poznat kao čovjek koji je opustošio Rim), Charles Martel (poznat po tome što je porazio Muslimane 733 N.E.), Charlemagne i Fredrick Barbarossa. Legenda je rasla oko koplja, ko god da ga posjeduje mogao je zavladati svijetom. Napoleon je također posegnuo za kopljem nakon borbe u Austerlitzu, no koplje je prokrijumčareno iz grada mnogo prije početka borbe i Napeleon ga se nikada nije uspio domoći.

Prema Legendi Charlemange je nosio koplje tokom 47 uspješnih bitki, a ubijen je kada ga je slučajno ispustio. Barbarossa je doživio istu sudbinu, ubijen samo nekoliko minuta nakon što je ispustio koplje dok je prelazio riječnu bujicu.

Koplje je napokon dospjelo u ruke slavne kuće Habsburgovaca i sve do 1912 g. bilo je dio velikog blaga koje se nalazilo u Habsburškom muzeju.

Bio je mjesec septembar te iste 1912 g., kada je mladi Hitler koji je živio u Beču i radio kao soboslikar, posjetio muzej i saznao za legendu o Koplju Sudbine.

Dr. Walter Stein koji je Hitlera pratio u toj posjeti kasnije se prisjećao da je Hitler istoga trena kad je stao ispred Koplja Sudbine davao dojam da se nalazi u dubokom transu, nije davao nikakvog glasa od sebe, kao da je izgubio svaki osjećaj i svijest o sebi.

Hitler je naravno izjavio kako je stajao tamo ispred koplja nekoliko minuta zapanjen svime oko sebe. «Koplje je isijavalo nekom svojom unutrašnjom energijom, nešto unutar mene koji sam osjećao ali znao sam još ne mogu dokučiti. Osjećao sam se kao da sam u nekom prošlom stoljeću već držao u ruci to koplje. Da sam ga već jednom zahtijevao kao moj talisman moći i da sam već jednom držao budućnost svijeta u mojim rukama..»

Hitler je koplje vidio kao mističnu nit koja ga povezuje sa generacijama njemačkih osvajača koji su postojali prije njega. 14. marta 1938, nakon što je uzdignut na mjesto državnog tajnika Njemačke, Hitler je dao aneks Austrijskoj državi i zapovjedio da se koplje, zajedno sa ostalim blagom Habsburške kolekcije, pošalje u Nürnberg. Koplje je ubrzo preneseno oklopljenim vozom i preneseno u Nürnberg 13 novembra 1938.

Tamo je sljedećih 6 godina čuvano u crkvi St. Catherine sve dok nije premješteno na sigurnije mjesto, podzemno sklonište iz kojega ga je 30 aprila 1945 u 14:10 sati iznio u ime Američke vlade, američki časnik Lt. Walter William Horn istoga dana izvješteno je o samoubistvu Adolfa Hitlera i Eve Braun, u bunkeru izvan Berlina.

Kopija ili Koplje sudbine?

Sa padom Sovjetskog Saveza, i predajom Njemačke, napokon se uspjelo ustanoviti svjedočenjem vojnika koji su otkrili Hitlerov bunker u Berlinu, da je Hitler počinio samoubistvo pucnjem u glavu u 15:30 sati, otprilike 80 minuta nakon što je Koplje Sudbine dospjelo u ruke američke vlade.

Danas je Sveto Koplje vraćeno u Habsburški muzej. No ostaje pitanje jeli autentično? General George S. Patton bio je uvjeren u to i nakon rata zabilježio je čitavu historiju koplja. Ipak, je li Hitler zaista mislio da će posjedujući koplje pobijediti u ratu? Mnogi su historičari sumnjičavi. Alan Baker, autor knjige «Invisible Eagle – The History of Nazi Occultism» misli kako je Hitler zapravo želio Habsburbško blago više od koplja i to prvenstveno iz finansijskih razloga, a ne okultnih. Kasnija knjiga autora «Buechner & Bernhart» tvrdi da je u Bečki muzej vraćena kopija koplja dok je pravo koplje vrlo vjerovatno u tajnosti prokrijumčareno sa mnogim ostalim blagom Nacista negdje u južnu Ameriku ili čak na Anktarktik!

Koplja Sudbine «Četiri relikvije», Koplje iz Krakowa

Zadnje koplje za koje se vjeruje da bi moglo biti istinsko koplje koje je sudjelovalo u prići o Raspeću, čuva se u Krakowu, no iako je znano da se tamo nalazi već osam stoljeća, nemoguće je odrediti njegovu raniju prošlost.

Legenda koja traje stoljećima

Priče o moći Svetog Koplja, trajale su stoljećima. Za koplje čuvano u Nürnbergu vjeruje se da je nakon što su ga koristili Sveti Rimski Carevi, izvješeno u palači Habsburgovaca u Austriji. Tamo ga je Hitler prisvojio 1930-ih i čuvao sve do svoje smrti, 1945.

Od tog dana u historiji, Sveto Koplje postaje zamagljeno pričama i herezom. Nakon Hitlera govorka se da je krivotvoreno koplje vraćeno u muzej, a pravo Sveto Koplje drži tajno društvo u Njemačkoj, pod nazivom «Vitezovi Svetog Koplja» (Knights of the Holy Lance), ali to je druga priča iz drugog vremena, Vitezova Templara.

Prije njihova uništenja, Vitezovi Templari uspostavili su najveći i najrazvijeniji bankarski sistem njihova doba u Europi. Posjedovali su hiljade dvoraca i hektara zemljišta. Zajedno sa ogromnim zemaljskim bogatstvom, Templari su sakupili i veliko duhovno bogatstvo, njihov je red bio poznat po tome što je tražio sve kršćanske relikvije u uskoj vezi i povezane sa smrću Isusa Krista.