Hamajlije su oduvijek bile poznate i popularne među ljudima u svim zemljama svijeta te ih nose mladi i stari, bogati i siromašni. Njen naziv dolazi od arapske riječi hamal koja označava ono što se nosi ili nositelja. Hamajlija ili amulet je predmet čija je primarna namjena spriječiti ili liječiti duševnu bolest kao i za odbranu od opasnosti uključujući u to zaštitu od oružja, zli duhova i magije. Postoje biljne i životinjske hamajlije, one od dragog ili poludragog kamenja, metala ili pak tekstualne.
Danas se mnogo toga može dovesti sa funkcijom hamajlije počevši od raznih privjesaka, tetovaža, modnih dodataka, nakita, vjerskih simbola, predmeta uzeti na nekom hodočašću. Razlog tome je urođena ljudska potreba za zaštitom i sigurnošću. Mnogi ljudi koji nose uza se hamajliju priznaju da im i sama pomisao da je posjeduju jača samopouzdanje, tako da je njena uloga na čovjeka i psihološka.
Hamajlije su posebno popularne među Jevrejima i Arapima na Bliskom istoku pa se vjeruje da je i sam božiji poslanik Muhammed nosio na ruci prsten sa imenom Buduh, za koji se tvrdi da ga je posjedovao prvi čovjek na svijetu Adem. Tom prstenu se pridavala sveta, zaštitnička moć. Kod Iranaca i drugih šiita pripovijeda se kako je hazreti Husein imao oko vrata obješenu hamajliju sa molitvama Felek i Nas. Isto se vjeruje i za Muhamedovog nasljednika Aliju (Ali), muža hazreti Fatime.
Iako Islam zabranjuje magiju ipak dozvoljava upotrebu hamajlija i neki ritualnih postupaka protiv urokljivih očiju te neprijateljskog djelovanja džina i šejtana. Dopuštene hamajlije u najvećem broju sastavljene su isključivo od sakralnih tekstova, bilo da je riječ o odabranim kur'anskim ajetima ili cjelokupnom ispisu pojedine molitve. Ukoliko pak neka hamajlija u svom sadržaju odstupa od navedenog pravila onda se u njoj naglašava čvrsto naukovanje islama kroz zazivanje nekog od 99 božjih imena ili temeljno načelo same vjere koje glasi: “Nema Boga osim Allaha”, ili nešto treće, nezaobilazno navodeći Poslanikovo ime, pod čijim patronatom hamajlijski tekst dobija svoju vjersku težinu i jasno obznanjuje pripadništvo monoteizmu.
Ukoliko ispisivač hamajlije ne navodi imena sedam meleka i kraljeva džinova tada se na kraju, ili marginama teksta, moraju naći imena četiri muakila odnosno Džebraila, Israfila, Mikaila i Azraila. Njihova uloga je da svojom prisutnošću, iskazanom na ovaj način, osiguraju nositelju hamajlije duhovnu zaštitu i povežu je sa samim Bogom, pošto upravo navedeni muakili imaju funkciju posredovanja između Stvoritelja i ljudi. Ponekad je dovoljno u uglove hamajlije napisati ime Allah pošto ta riječ u sebi sadrži svako ozdravljenje i daje božansku snagu.
Za pisanje hamajlije dovoljno je da ispisivač zna ime budućeg vlasnika i njegove/njene majke. Mnogi me pitaju zašto je potrebno majčino ime a ne očevo? Odgovor je vrlo jednostavan. U imenu oca može biti slabosti te ima mjesta sumnji da li je ta osoba doista njegov/njen otac ili nije. Priroda to zna najbolje, ali sigurno je da je čovjekova majka stvarna. Zbog toga će na sudnjem ili kijametskom danu Uzvišeni ljude zvati imenima njihovih majki. Za pojedince koji ne znaju majčino ime koristi se njegovo ili njeno puno ime i prezime. Osim toga, u hamajliju se ne smije upisivati nadimak ili neko novo ime koje si je osoba sama dala. Izuzetak se čini isključivo ako je to novo ime upisano na školsku svjedodžbu ili u vjenčani list.
Jedna od najpoznatijih hamajlija arapskog svijeta, odmah nakon Fatimine ruke, jeste Duat eš-šems ili Dova Sunca koja se sastoji od kvadrata sa sedam redova, u kojima se nalazi po sedam kućica. U njima su ispisani sedam slova kojih nema u prvoj kur'anskoj molitvi, sedam Allahovih imena, sedam imena meleke, sedam imena džinskih vladara, nazivi sviju dana u sedmici te sedam planeta, uključujući Sunce i Mjesec. Duat eš-šams je vrlo često sastavni dio velikih ili malih hamajlija zbog svoje nesumnjive duhovne snage.
Hamajlije koje su sadržajno kratke mogu se nakon omotavanja selotejpom nositi na desnoj ruci, ukoliko je vlasnik muškarac, ili na lijevoj ako je to žena. Također, amuleti se nose obješeni oko vrata a mogu se držati i u džepu odjeće ali samo one koja se nalazi iznad pojasa. Prije stavljanja hamajlije često je nužno da se čovjek očistiti od negativne energije. Naime, vjeruje se da osobi koja je pod urokom, magijom ili djelovanjem zlih duhova niti jedna molitva neće biti uslišena, što se jasno vidi po tome da im u životu ništa ne ide po planu. Stoga se u cilju anuliranja zlog djelovanja i pripreme tijela za nošenje hamajlije pišu kratki zapisi mastilom od šafrana i ružine vode (ili kišnice) koji se zatim otope u vodi. Čim se tekst rastopi papir se izvadi a čovjek tu vodu pije te se jednim njenim dijelom okupa, kako bi se u potpunosti pročistio.
Kod arapskog naroda trougao je drevni profilaktički simbol, koji štiti od urokljivih očiju i zla. Upravo zbog tog vjerovanja svaka se hamajlija, nakon pisanja, mora premotati u oblik trokuta. Dakako, poneki ispisivači hamajliju premotaju u formu kvadrata no mnogo je ispravnije ovo prvo.
Ovime se jasno uočava razlika između hamajlije i zapisa jer hamajlija se nosi uza se a zapisom se liječi ili čisti od negativne energije. Također, smatra se da tu namjenu imaju samo oni zapisi koji se ispisuju sa duhovnim mastilom tojest napravljenim od šafrana i ružine vode. Razlog takvom pravilu krije se u tradiciji arapskog naroda koji šafranu pridaje posebnu moć u poništavanju zla.
Osim što se izrađuju za pojedinca hamajlije se pišu za cijelu familiju, zaštitu kuće i imanja te poslovnih objekata. Smatra se da je hamajliju najbolje nositi blizu srca, pošto su svi crnomagijaški napadi usmjereni najviše na taj dio tijela, dok se kod onih hamajlija za zaštitu kuće ili poslovnog prostora postavlja iznad vrata. Naime, svaka čarka se donosi pred ulazna vrata bilo da je riječ o nečem što treba proliti, prosuti ili zakopati. Isto tako, od svake hamajlije treba povremeno podijeliti milostinju u novcu siromašnima kako bi se njena moć pojačala.
Raif Esmerović
e-mail: ogledanje@gmail.com
