O buđenju

Duhovnost znači buđenje. Većina ljudi, iako toga nije svjesna, spava. Rađaju se spavajući, žive spavajući, žene se i udavaju spavajući, spavajući odgajaju svoju djecu, i umiru spavajući, a da se nikada ne probude. Nikada ne upoznaju draž i ljepotu te stvari koju zovemo ljudskim bivstvovanjem. Znate, svi mistici – muslimani, kršćani, nekršćani, bez obzira na to koju teologiju zastupaju, bez obzira na to koje su vjeroispovijesti – svi se slažu u jednoj stvari: da je sve u redu, sve je u redu. Iako je svuda nered, sve je u redu. Zaista čudan paradoks. Ali, na žalost, većina ljudi nikada ne shvati da je sve u redu zato jer spavaju. Žive u košmaru.

Jedan čovjek je kucao na vrata sobe svoga sina. “Čarli”, kaže, “probudi se!” Čarli odgovara: “Ne želim ustati, tata.” Otac viče: “Ustani, moraš ići u školu!” Čarli kaže: “Neću ići u školu.” “Zašto ne?” upita otac. “Postoje tri razloga.” reče Čarli. “Kao prvo, škola mi je dosadna; drugo, učenici mi se rugaju; a treće, zato jer mrzim školu.” A otac mu odgovara: “Čuj, ja ću ti reći tri razloga zašto moraš ići u školu. Prvo, zato što je to tvoja dužnost; drugo, zato što imaš četrdeset i pet godina; i treće, zato što si direktor.
Probudite se, probudite se! Odrasli ste. Preveliki ste da biste spavali. Probudite se! Prestanite se igrati sa svojim igračkama.
Većina ljudi tvrdi kako hoće da izađu iz dječjeg vrtića, ali nemojte im vjerovati. Nemojte im vjerovati! Ljudi samo žele da povrate svoje polomljene igračke. “Vratite mi moju ženu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj novac. Vratite mi moj ugled, moj uspjeh.

To je ono što ljudi žele – žele nazad svoje igračke. To je sve što žele. Čak će vam i najbolji psiholozi reći, da ljudi u stvari ne žele da budu izliječen. Oni samo traže olakšanje, izliječenje bi bilo previse bolno.

Buđenje nije prijatno. U krevetu vam je lijepo i udobno, buđenje vas razdraži. Zato mudrac ne pokušava da probudi ljude.
Nadam se da ću ovdje mudro postupiti i da vas ničim neću pokušati probuditi ako spavate. To zaista nema nikakve veze sa mnom, čak i ako ću vam ponekad reći: “Probudite se!” Moj posao je da se bavim svojim stvarima, da plešem svoj ples. Ako ćete od toga imati koristi, dobro, ako ne, šteta! Arapi bi rekli: “Priroda kiše je uvijek ista, ali od nje raste trnje u pustinji i cvijeće u oazi.

 Slušajte i zaboravite naučeno

Neke od nas probudi opora stvarnost života. Toliko patimo, da se najzad probudimo. Ali ljudi se opet i opet sudaraju sa životom. Žive kao mjesečari. Nikada se ne probude. Nikada ne pomisle da je moguć i drugi način života. Nikada ne pomisle da možda postoji i bolji način života. Sve u svemu, ako neko još nije dovoljno izubijan od života i ako nije dovoljno patio, postoji još jedan metod buđenja: slušanje.

Slušate li, možda, kako to većina ljudi čini, da biste na kraju potvrdili u sebi ono što ste i prije toga mislili? Ili slušate da biste otkrili nešto novo? To je veoma važno. Uspavanim osobama ni najmanje nije lako da private ili da otkriju nešto novo. Isus je donio dobru vijest, pa je ipak odbačen. Ne zato što je bila dobra, već zato što je bila nova. Svi mi mrzimo ono što je novo. Što se prije suočimo sa ovom činjenicom, bolje će biti. Mi ne želimo nove stvari, pogotovo kad nas uznemiravaju, pogotovo kad vode promjeni. A posebno kada nameću priznanje: “Nisam bio u pravu. Griješio sam.”

Dakle, prvi korak ka buđenju jeste spremnost da priznamo kako ne želimo da sa se probudimo, da ne želimo da budemo srećni. Unutar nas postoje nebrojeni otpori.
Drugi korak je u spremnosti da razumijemo, da slušamo, da izložimo diskusiji čitav svoj unutrašnji sistem ubjeđenja. Ne samo religioznih, političkih, socijalnih ili psiholoških ubjeđenja, već svih ubjeđenja u nama. Da budemo spremni na ponovnu procjenu svih ubjeđenja.

Dio iz knjige: Buđenje, autor Antoni de Melo

dorada:radiotrecadimenzija