Ezoterija

Ukleti Dijamant, uznemirujući kipić,

faraonovo prokletstvo i prokletstvo Lokruma

Ezoterija

Ezoterija je kao vrlo zlosretna vještina nikla na dalekom istoku i kazuje se da je upravo istočnjačka ezoterija najjača. U toj mističnoj riječi nailazimo zapravo na vrlo jednostavan  pojam,  prokletstvo. Vještaci, šamani, čarobnjaci pa čak i svećenici koristili su se, a možda još uvijek koriste tu vještinu. No nije uvijek rečeno da je dragocjeni ali opasni predmet začaran ljudskom rukom. A to je i ono što najviše začuđuje. Neka od najpoznatijih prokletstava nevjerovatna su jer su predmeti od prvog trenutka svom vlasniku donosili nesreću i jad. Koja je tajna čuvenih poznatih prokletih stvari ili mjesta i jeste li znali za sve to, otkrijte zajedno s nama…

Poput  zvijezde  koja  zrači ledeno-plavu  vatru,  blistao  je  na  čelu indijskog kumira u hramu, sve dok ga nije bezbožno izvadio lopovski hinduistički svećenik čija je kazna za ovo svetogrđe bila spora i bolna smrt. Tako prema legendi počinje mračna historija jednog od najpoznatijih ukletih dragulja na svijetu. Poznat je pod imenom Hopeov dijamant. Ali zašto se smatrao ukletim? Zašto su njegovi vlasnici mislili da je prelijepi tamnoplavi dragulj zlokoban?

Isto tako mnogi su sigurno čuli za još jedan tajanstveni dragocjeni predmet koji je pokazao slične sposobnosti ugrožavanja vlasnikova života. Jednaku tajanstvenu moć imao je Budin kip isklesan iz zelenog žada. Kako i zašto? Šta je taj predmet činilo toliko opasnim?

U  sjenci  mnogo  čuvenijih  prokletstva,  upravo  kao  što  su  «prokletstvo dijamanta Hope», «Budinog kipa» i «prokletstva faraona Tutankhamona» danas živi jedna stara legenda koja se već desetljećima  prepričava u gradovima Sredozemlja. Dali ste za nju znali? Ona je vezana za jedan od najljepših hrvatskih ostrva – Lokrum, koji se nalazi u priobalnim vodama Dubrovnika.

Hopeov Dijamant

Legenda o jednom od najpoznatijih prokletstava na svijetu – «prokletstvu dijamanta Hope»- čija je vrijednost procijenjena na 42,52 karata, je manje-više poznata. Skupocjeni  Hope,  naime, nije donio  mnogo sreće nijednom od bivših vlasnika, počevši od zlosretnog francuskog kralja Luja XIV pa do američke bogate nasljednice Eveline Wols McLeean.

Njegova priča počinje kada biva iskopan u rudnicima Golconda u blizini rijeke Kistna u Jugozapadnoj Indiji, a svoj europski debi imao je 1642. kad ga je kupio francuski trgovac Jean-Baptiste Taverinier. Godine 1668. prodao ga je za velike novce kralju Luju XIV., ali je tim novcem morao namiriti velike dugove svog sina. Tavernier je otputovao u Indiju u nadi da će nadoknaditi gubitak, ali su ga rastrgali divlji psi.

U međuvremenu, dijamant je prelazio iz ruke u ruku nekoliko kraljeva koji su svi doživjeli strašnu  sudbinu.  Kralj  Luj  XIV., koji je prije bio neusporediv po svojoj veličanstvenosti, izgubio je većinu carstva i svoju omiljenost. Princeza de Lamballe nasmrt je pretučena a kralj Luj XVI. i kraljica Marija Antonietta pogubljeni su.

Mnogo godina kasnije, nizozemski brusač dijamanata vješto je smanjio njegovu veličinu, ali ne i opako djelovanje. Njegov mu je vlastiti sin ukrao dijamant pa je brusač, sav izvan sebe, počinio samoubojstvo.

Godine 1830., kad ga je kupio utjecajni bankar Henry Hope, taj je zlokobni dijamant dobio  svoje službeno ime. Jedan od njegovih potomaka, siromašni lord Francis Hope, prodao je dijamant kada ga je njegova žena proklela smatrajući ga krivim za njihov neuspješan brak. A njegov kupac, francuski zajmodavac Jaques Colot, poludio je i počinio samoubojstvo, dok su iduća dva vlasnika bila ubijena.

Turski sultan koji je 1908. kupio dragulj za 400.000 $, ubrzo nakon toga nožem je ubio svoju ženu i bio zbačen s prijestolja. Nakon što je 1911. Edward McLean kupio taj isti dijamant, cijelu su njegovu porodicu snašle razne nesreće.

Govori se da je jedini način da se neko oslobodi predmeta koji donosi nesreću, jeste njegovo poklanjanje, a ne prodaja. Stoga je zanimljivo da je jedina osoba koja nije doživjela nesreću, a posjedovala dijamant, bio američki draguljar Harry Winston. Kad je kupio dijamant koji je bio u posjedu McLeanove nesrećom pogođene porodice, nije ga dalje prodavao. Umjesto toga, poklonio ga je Institutu Smithsonian, gdje se nalazi i dan danas.

Neprocjenjivo mineraloško čudo, zauvijek će pratiti legenda čije prodorne plave zrake skrivaju nasilnu historiju prskanu krvlju i morama prijašnjih vlasnika.

Budin kipić isklesan iz zelenog žada

Jednaku je tajanstvenu moć kao i Hopeov dijamant imao još jedan tajanstveni predmet. U knjizi “Nečujno kroz džunglu”, Ludwig Koch-Isenburg iznosi čudnu historiju malena prekrasna Budina kipa koji je isklesan iz zelenog materijala kojeg nazivamo žad. Kipić je stajao do nogu golema drvenog kipa Bude u pećini skrivenoj džunglom koja se koristila kao hram u Tajlandu. Nizozemac Klaasen bio je toliko očaran savršenstvom ovog kipića, da ga je ukrao i uspio prokrijumčariti u svoju  zemlju. No iako je bio  strasni  sakupljač umjetnina, pogled na kipić koji je otada stajao na njegovom radnom stolu nije mu donosio radost i užitak, već neobjašnjiv osjećaj tjeskobe. Za malo manje od godine dana prisutnost kipića ga je toliko uznemiravala da je odlučio otići na Tajland i vratiti ga na njegovo mjesto, do Budinih nogu.

Dok je to radio, prišao mu je budistički svećenik koji se nasmješio i rekao mu da je vidio kad je prije godinu dana ukrao kipić, ali je znao da će se prosvijetliti i vratiti ga u njegovo pravo prebivalište.

Postoji li faraonovo prokletstvo?

O tom fenomenu spore se znanstvenici, a to je spor koji je već  dugo neodlučen. Zagovornici postojanja takva prokletstva svoje mišljenje temelje na činjenicama.

O zanimljivoj priči o prokletstvu egipatskog faraona Tutankhamona, koji je vladao jedva devet godina – od 1358. do 1349. pr.n.e. – napisane su knjige i snimljeni dokumentarni filmovi. Priča je posve bizarna: najmanje tridesetak učenjaka koji su imali veze sa otkrićem Tutankamonovog groba i posmrtnim blagom koje je u njemu otkriveno, izgubili su živote prijevremeno i pod sumnjivim okolnostima. Svakako, najpoznatiji među njima bili su britanski arheolozi Howard Carter i lord Carnarvon

Pedesetosmogodišnjem lordu Carnarvonu, strastvenom arheologu amateru i egiptologu, mit o faraonovom prokletstvu bio je dobro poznat. Kad je početkom 1922. otišao u Egipat potražiti Tutankhamonovu grobnicu, nije se osvrtao na upozorenja stručnjaka. Jedan od najpoznatijih okultista njegova doba, lord Hamon, poslao je Carnarvonu brzojav sljedećeg sadržaja:  «Lord  Carnarvon.  Ne  ići   na  grob.  Pri neposluhu opasnost. Pri nepoštivanju bolest. Nikad više zdrav. Smrt će vas zateći u Egiptu.»

Carnarvona je brzojav pogodio i on se zabrinuo, doduše ne dovoljno ali ipak se obratio dvojici vidovnjaka, koji su mu također  prorekli smrt ne bude li prekinuo potragu. No lord se nije dao impresionirati i dana 17. februara 1923 doista je stajao u Tutankhamonovoj grobnici. On i njegov partner, Amerikanac Howard Carter, našli su neizmjerno blago: zlato, dragulje i goleme bisere. Lijes u kojem je ležalo mumificirano truplo bio je od masivnog drva. Prema izjavama članova ekipe, iznad lijesa visjela je tabla s natpisom: «Smrt će snaći one koji ometaju  faraonov san.». Ploča je zatim nestala i do danas se više nije pojavila.

Dva mjeseca nakon što je ušao u faraonov grob, lord Carnarvon odjedom se počeo osjećati loše. Kad mu je sin stigao u hotel Continental u Kairu, lord je već bio izgubio svijest. Umro je iste noći. Mladi lord se sjeća: «U trenutku kad je moj otac umro, u Kairu su se ugasila sva svjetla. Mi smo zapalili svijeće i molili».

Serija smrti uzrokovanih Tutankhamonovim prokletstvom se naravno nastavlja. Tri dana nakon lordove smrti, u hotelu Continental umro je i američki arheolog Arthur Mace, jedan od voditelja tima. Pao je u komu prije nego što su mu liječnici uspjeli pomoći.

Egiptolog George Gold, prijatelj lorda Carnarvona, saznavši za njegovu smrt, odmah je otputovao u Kairo. Kao prvo razgledao je faraonov grob. Sutradan je imao visoku temperaturu. Nakon dvanaest sati umro je. Radiolog Archibald Reid koji je rendgenski pregledao faraonovo truplo obolio je pa su ga odmah prebacili u Englesku kako bi mu pomogli.  Umro  je  nakon  nekoliko  dana.  Carnarvonov lični  sekretar Richard Bethell, tokom ekspedicije pronađen je mrtav u postelji jer mu je zatajilo srce. Britanski industrijalac Joel Wood bio je prvi kojega su pozvali da razgleda grobnicu. Nedugo nakon njegove posjete grobnici umro je od tajanstvene groznice.

U roku od šest godina nakon otkrića Tutankhamonove grobnice umrlo je dvanaest ljudi za redom koji su sudjelovali u tom otkriću. Nakon sedam godina samo su dva člana prvotne ekipe za iskapanja bila živa. Dvadeset dvoje ljudi koji su imali veze s ekspedicijom umrli su, među njima i gospođa Carnarvon i lordov polubrat, koji je počinio samoubojstvo.

Prokletstvo Lokruma

U  sjenci  mnogo  čuvenijih prokletstava,  upravo  kao  što  su  «prokletstvo  dijamanta Hope», «Budinog kipa» i «prokletstva faraona Tutankhamona» danas živi jedna stara legenda koja se već desetljećima prepričava u gradovima Sredozemlja.

Istina je da je Lokrum, sa svojom rajskom florom i faunom, bio privlačan mnogim europskim osvajačima, krunisanim glavama i bogatunima. Ipak, nikome od njih nije donio sreću. Naprotiv! Od polovice 19. stoljeća pa sve do potkraj Prvog svjetskog rata, dubrovački otok Lokrum, bio je u sastavu Austro-ugarske monarhije i pretvoren u ljetni rezidencijalni posjed bečke carske porodice. U njegovim živopisnim morskim lagunama i prekrasnim plažama, uživali su najugledniji austro-ugarski prinčevi, plemići i dvorjani, a povremeno su u njegovoj prirodnoj i klimatskoj rajskoj raskoši uživali i sami članovi carske porodice Habsburgovaca. Tako je Lokrum bio svjedokom njihovih radosti, ljubavnih strasti i romansa, ali i njihovih tragedija. Pa krenimo redom…

Na smrt osuđen Otto Friedriech Willhelm (1845-1886), poznatiji kao Ludvig II, kralj i ljubavnik utjecajne Elizabete Bavarske, majke austrijskog nadvojvode i prestolonasljednika Rudolfa, boravio je na dubrovačkom ostrvu kao zaručnik Elizabetine sestre. Vrativši se kući saznao je da ga je Bavarski ministarski savjet proglasio ludim i svrgao s prijestolja. Nekoliko dana kasnije nađen je mrtav u jezeru kraj svog imanja!

U aprilu 1864. godine sa Lokruma, na kome je boravio sa svojom lijepom suprugom Charlotte, na daleki put u Meksiko zaplovio je brat cara Franje Josipa I, nadvojvoda Maksimilijan,  koji će tamo, proglasivši se za meksičkog cara, biti uhapšen, zlostavljan, osuđen na smrt i strijeljan. Charlotte se još jednom vratila na Lokrum, ali tamo doživljava brodolom i jedva ostaje živa. Ipak, i njen kraj je tragičan: umrla je pomračena uma u Maksimiljanovom poznatom dvorcu Miramare nedaleko od Trsta.

Novi vlasnik Lokruma postaje prestolonasljednik Rudolf (puno ime Franc Karl Josip), jedinac Franca Josipa I. i Elizabete Bavarske, koji je na dubrovačkom ostrvu proveo svoj medeni mjesec sa zaručnicom Stefanijom. Stari dubrovački hroničari kažu da se “zemlja zatresla a more uznemirilo” kada su se Rudolf i Stefanija prvi puta iskrcali na pješčanu lokrumsku obalu. Bio je  to, govorili u tad Dubrovčani, predznak skore Rudolfove tragedije.

I zaista, 29. januara 1889. godine u dvorcu Majerling odigrat će se tragedija koja će mnogo kasnije postati temom mnogih dokumentarnih storija, romana, tv-serijala i filmova. Opijen pomućenim strastima i ljubomorom, austrijski je prestolonasljednik na krevetu prekrivenom mirišljavim ružama, ubio svoju ljubavnicu, 17-godišnju baronesu Mariju Von Veser, prekrasnu živahnu  kćerku ugarskog  plemića Albina Von Veser, a nakon toga pucat će sebi u slijepoočnicu i tako okončati svoj kratki ali uzbudljivi život (1858.-1889.).

Konačno, legende kažu da su se 1914. Godine spremali ljeto provesti na Lokrumu  i austrougarski prijestolonasljednik Franjo Franc Ferdinand i njegova lijepa supruga Sofija Hohenberg. No, nakon odlaska na dubrovačko ostrvo, oni su posjetili Sarajevo gdje su 28. juna  brutalno ubijeni u atentatu, koji je na njih izvršila grupa zavjerenika sa Gavrilom Principom na čelu. Ta tragedija izazvala je u Europi pravu katastrofu. Ona je, kako je poznato, bila neposredni povod i uvod u Prvi svjetski rat u kome su pala – tri carstva – austrougarsko, osmansko i rusko! Bilo kako bilo, legenda o “prokletstvu ostrva Lokrum” još uvijek traje, čekajući  darovite pisce i filmske scenariste, koji će od prastarih hronika i narodnih kazivanja učiniti priču za sva vremena…

 radio Treća Dimenzija