O uspjehu u životu
Ovo što ću vam reći učinit će vam se možda pompozno, ali istina je. Minuti koji slijede mogli bi biti najvažniji u vašem životu. Ako biste uspjeli da dokučite ono što će sada uslijediti, mogli biste da dosegnete tajnu buđenja. Bili biste zauvijek sretni. Nikada više ne biste bili nesretni. Ništa ne bi više imalo moć da vam nanese bol. Zaista vam kažem: ništa. To je kao da u vazduh prelijete crnu farbu – vazduh ostaje netaknut. Nemoguće je obojiti vazduh u crno. Šta god da se desi, ostajemo netaknuti, ostajemo spokojni.
Postoje ljudska bića koja su dosegla ovaj cilj, dosegla su ono što definišem “ljudsko biće”. To je nešto sasvim drukčije od apsurdnosti postojanja u vidu marionete koju tegle u svim pravcima, od osobe koja dopušta da joj događaji ili drugi ljudi govore šta treba da doživi. I tako neko doživljava ono što mu govore drugi i to definiše kao svoju ranjivost. Ah! On je samo marioneta. Hoćete li da budete marioneta? Pritisne se dugme i idete gore – sviđa vam se? Ali ako odbijete da se poistovjetite sa ma kojom etiketom, veći dio vaših briga će jednostavno nestati.
Ljudi su većinom zabrinuti za svoju karijeru. Jedan beznačajni poslovni čovjek od 55 godina pije pivo u kafani i kaže: “Pogledajte moje školske drugove – oni su stvarno uspjeli!” Kakav idiot! Šta podrazumijeva pod tim “uspjeli”? Vide svoje ime u novinama. Znači li vam to da su uspjeli? Jedan je predsjednik nekog društva; drugi je proizveden za vrhovnog sudiju; neki treći je postao ovo ili ono. Majmuni, svi su oni majmuni.
Ko odlučuje šta znači biti uspješan? Ovo idiotsko društvo! Glavna briga društva je da zadrži samo sebe u stanju nepokretnosti, da se ništa ne mijenja! Što prije ovo shvatimo, tim bolje po nas. Bolesni su, svi od reda. Poremećeni su, ludi. Neko postane direktor ludnice i veoma je ponosan, iako to ništa ne znači. Biti predsjednik nekog društva nema nikakve veze sa uspjehom u životu.
Život može biti uspješan samo kad se probudimo! Tada ni od koga ne treba tražiti izvinjenje, ništa nikome ne treba objašnjavati, potpuno vam je nevažno šta ljudi misle ili govore o vama. Nemate više briga – sretni ste. Eto šta je, po meni, uspjeh u životu. Imati lijep posao, ili biti slavan, ili imati sjajnu reputaciju, nema ama baš nikakve veze sa srećom ili uspjehom. Nikakve! Potpuno je irelevantno.
Neki takozvani uspješan čovjek ima u stvari samo jednu brigu – šta o njemu misle njegova djeca, šta o njemu misle njegovi susjedi, šta o njemu misli njegova žena. Trebalo bi da postane slavan. Naše društvo i naša kultura danonoćno nam to svrdlaju u glavu.
Ti ljudi su uspjeli! Šta su uspjeli? Uspjeli su da naprave budale od sebe, jer su upotrijebili svu svoju snagu i energiju da postignu nešto što nema nikakvu vrijednost. Preplašeni su i zbunjeni, lutkice kao i svi ostali. Pogledajte ih dok šetaju po pozornici. Pogledajte kako se uznemire kad opaze neku mrljicu na košulji. Zar to nazivate uspjehom? Kontrolisani su, izmanipulisani. To su nesrećna, jadna stvorenja. Život im ne pričinjava nikakvo zadovoljstvo, jer ne znaju da žive. Neprestano su napeti i zabrinuti. Zar to nazivate ljudskim? Znate li zašto se sve to događa? Iz samo jednog razloga: poistovjetili su se s nekom etiketom. Poistovjetili su svoje “ja” sa novcem, poslom, zanimanjem. U tome je njihova greška.
Jedan advokat dobije račun od vodoinstalatera i kaže: “Ej, pa ti me koštaš dvjesta dolara na sat! Toliko ni ja, advokat, ne zarađujem!” Vodoinstalater mu odgovori: “Nisam ni ja toliko zarađivao kada sam se bavio advokaturom.”
Možete biti vodoinstalater, advokat, poslovni čovjek ili sveštenik, ali to ne dotiče vaše suštinsko “ja”, ne dotiče vas. Ako sutra promijenim zanimanje, to je kao da mijenjam odjeću. Ostajem netaknut. Da li ste vi vaša odjeća? Da li ste vaše ime? Da li ste vaše zanimanje? Prestanite da se poistovjećujete sa tim stvarima koje dolaze i odlaze. Kada to uistinu shvatite, nikakva kritika neće vas dotaći, pa čak ni pohvala ili laskanje. Kada vam neko kaže: “Baš si sposoban”, o čemu on govori? Govori o našem egu, o našem uslovljenom, lažnom “ja”, ne o našem pravom “ja”. Ovo “ja” nije ni jako ni slabo, nije ni uspješno ni neuspješno. Nije ni jedna od tih etiketa. To su stvari koje dolaze i odlaze, zavisne su od kriterijuma koje određuje društvo, od uslova i okolnosti kojima smo podvrgnuti. Te stvari zavise od raspoloženja osobe koja vam se u određenom trenutku obrati. Nemaju ništa zajedničko sa našim “ja”, koje nije ništa od svega toga. Dotle, naše uslovljeno, indoktrinirano “ja” je, manje-više, egoista, budala, infantilno – jednom riječi, pravi magarac. Zato, kada kažete sebi: “Baš sam magarac!” to već godinama znate! Ego je uslovljen, šta ste očekivali? I zašto se poistovjećujete sa svojim egom? Budale! To nije vaše “ja”.
Hoćete li da budete sretni? Trajna sreća nema uzroka. Vi me ne možete učiniti sretnim, vi niste moja sreća. Ako upitate probuđenu osobu: “Zašto si sretna?” ona će odgovoriti: “A zašto ne bih bila?”
Sreća je naše prirodno stanje. Sreća je prirodno stanje male djece, kojima carstvo pripada sve dok ne budu uprljana i zagađena glupošću društva i kulture. Da bi se dostigla sreća, ništa nije potrebno učiniti, jer sreća ne može biti dostignuta. Zna li neko zašto? Zato što je već imamo. Kako se može juriti za nečim što je već u našim rukama? Zašto je onda ne okusite? Zato što morate nečeg da se lišite, da odbacite nešto. Morate da odbacite svoje iluzije. Ništa ne treba da ostvarite ili dobijete da biste bili sretni. Naprotiv, potrebno je da odbacite nešto. Život je lak, čudesan. Međutim, on traje samo sa vašim iluzijama, ambicijama, vašom pohlepom i zahtjevima. Znate li odakle potiču sve te stvari? Od poistovjećivanja sa svim mogućim etiketama!
Dio iz knjige: Buđenje, autor Antoni de Melo
dorada:radiotrecadimenzija
