Istra je možda jedna od povijesno najzanimljivijih ali i najljepših hrvatskih regiona. Osim što je krase prelijepi predjeli i morska obala njena historija je izuzetno stara i iznimno važna u proučavanju cijele balkanske regije. Naime, na prostoru ovog poluotoka, tačnije u pećinama Šandalj kod Pule, pronađeni su arheološki ostaci koji dokazuju da je ljudska vrsta naseljavala područje Balkana unazad milion godina. Ništa manje nije zanimljiv ni podatak kako Istra zapravo nosi naziv prema ilirskoj boginji Histriji, koja je samim time postala i zaštitnicom tog područja.
Nasljeđe matrijarhata i ilirskog kulta Velike Majke, koji su u antičko doba bili dominantni na ovom dijelu Jadrana, uočljivi su još i danas na Kvarneru i Istri gdje žene u razgovoru ne koriste pojam „udala se“ nego „oženila sam se“ te u tradicijskoj sklonosti da muškarci ne dovode suprugu u svoju kuću nakon vjenčanje nego se uglavnom presele u njen dom.
U ovom kratkom pregledu bogate povijesti ne treba izostaviti niti prvog poznatog vampira na Balkanu koji, vjerovali ili ne, potiče upravo iz Istre. O povampirenom Juri Grando iz mjestašca Kringa, nedaleko od Pazina, čije je postojanje dokumentirano 1689. godine, predaja kazuje kako je poginuo 1656.godine kad mu je Stipan Milašić sjekirom otkinuo glavu. O Juri vampiru svjedoči legenda zapisana u djelu „Slava vojvodine Kranjske“ slovenskog istoričara Janeza Vajkarda Valvazora.
Krsnik i štrigoli
No, nisu Istrom kročili samo vampiri već i druga magična bića o čijem djelovanju na ljude i prirodu postoje i danas mnoga zapisana ali i usmena kazivanja. U folkloru istarskog naroda oduvijek se pripovijedalo o pojedincima čiji je dolazak na svijet, život ali i pojavljivanje nakon smrti, budio strah i rađalo fantastične predaje i vjerovanja. Kako su ta mistična stvorenja dijelila na dobre i zle, vodila su neprestanu bitku između sebe. Zla bića su predvodile štrige i štrigoni a za njima su sljedili vampiri, vukodlaci, malik, mrak i druge kreature mraka kojima su se redovito suprostavljali krsnici i štrigoli.
Sva navedena bića imala su svoju predodređenost da se rode, koja je ponekad naočigled bila slučajna a nekad i ne. Naime, vjerovalo se ako žena zanese dijete na kvatre (Dušni dan) rodiće štrigu a na Veliki petak, moru. Ukoliko začne na Božić ili Uskrs dijete će biti krsnik, koji će onda voditi stalnu borbu sa štrigama. Ipak, nisu baš svi ti pojedinci dolazili na svijet na ovaj način. Štrigoli ili čarobnjaci su često bili „obični“ ljudi koji su od nekog iz familije nasljedili umijeće gatanja, liječenja biljem i vračanja. Posjedovali su mudrost kako da se ljudi odbrane od štriga i njihovih zlih čarolija a uz to se mogu nazvati i istinskim čuvarima magijskog znanja. Upozoravali su ljude da ne čine neke nepromišljene radnje koje im mogu zagorčati život. Tako, na primjer, opominjali su da se poslije zalaska Sunca ne smije iznositi smeće iz kuće, jer bi se time iznijela i sreća iz doma, a u umjesto nje u kuću bi se sa mrakom donijeli zli duhovi.
Strigoi i štriga
Vječiti protivnik krsniku je vještica ili kako se to običava reći u Istri – štriga ali i njena muška verzija – štrigon. Štriga je vrlo opasna pojava među narodom koja širi zlo i bolest svuda oko sebe. Ljudi su ih se od davnina plašili a posebno kada bi se u kući rodilo dijete. Odmah bi se na kućnom pragu ritualno presjecalo kuhano jaje, kako bi se tim magičnim činom onesposobilo svako buduće negativno djelovanje štrige. Kad se nekom dogodi da mu nakon susreta sa nekom starom i ružnom babom naglo pozli ili doživi neku drugu vrstu nesreće, odmah se posumnja da ga je uročila ili začarala – jer je vještica. Štriga može biti i mrtva žena, koja dolazi sa drugog svijeta u obličju neke životinje, a naročito se voli prikazati u obliku crne mačke. Istrijani vjeruju kako živoj štrigi naraste mali repić na stražnjici, koji jako sliči resama koje imaju pojedine ovce pod vratom. Interesantno je navesti neporecivu sličnost između naziva i opisa istarske vještice sa rumunjskim vampirskim bićem strigojem, koji također ima rep i napada ljude i stoku. Njihove osobine se podudaraju i u vjerovanju kako štrige mogu kada umru, vraćati se na kratko vrijeme nazad u svijet živih poput vampira.
Osim što izvode svakojake čarolije i uništavaju ljudima usjeve i potomstvo štrige imaju posebnu volju da atakuju noću na ljude dok spavaju, pijući njihovu krv, gušeći ih i hraneći ih jezom i strahom. Ako ženu noću muče štrige, može je muž odbraniti, tako da drži svoju ruku preko njezinih prstiju, a ako joj muž nije kod kuće ona prebaci njegove hlače preko sebe dok spava kako bi time uplašila vještice. Udovice bi pak u namjeri da se zaštite od mučenja štriga kraj sebe, u postelju, stavljale štap crnog trna, i po komad crvenog i bijelog luka.
Saborišta zla oduvijek su pripadala raskršćima na kojima su se, prema predaji, ili bar u njihovoj blizini, okupljali štrige i štrigoni. Ako bi slučajno neki čovjek prešao preko takvog raskršća između 23-24 sata rizikovao bi da ga naglo zaboli glava ili ga počnu izdavati noge pa bi na jedvite jade uspijevao doći do svoje kuće, ili bi mu se nakon te noći pojavila neka unutarnja bolest. Ne stradavaju samo ljudi na takvim mjestima već i životinje. Dogodi im se da iznenada izgube smisao za orijentaciju i satima besciljno lutaju u krug ili mogu poći sasvim suprotnim smjerom od onog kojim su krenuli. Oko Kastava vjerovalo se da čovjeku ne mogu nauditi vukodlaci, štrige, malik i mrak, dok je sa svojom stokom, pošto ona ima neku neobjašnjivu moć da ga zaštiti od zlih stvorenja. No, unatoč tome, i ljudi i stoka su bili nemoćni pred udarom najraširenijeg zla na ovom svijetu – uroka.
Prvo pogrdi pa pohvali
Strah od pogubne moći uroka tradicionalno je prisutan među Istrijanima. Zbog toga je staro pravilo da bi se pretekao ili prevario urok prije nego što se nešto pohvali, najprije to treba pogrditi. Tako bi za lijepu djevojku govorili:“Ona je ništ od divojke, kako je stasita i lipa mladost!“ a za mladića bi obično rekli: „Joj, kurvin sin, ma je lip fantina (momak)“. Pazilo se i pri pohvalama neke domaće životinje, posebno vola, konja ili krave. Moć uroka može biti različitog inteziteta, pa se najviše strahovalo od onih jakih uroka koji zdrava čovjeka ili životinju mogli odvesti u bolest i smrt.
U narodnoj predodžbi iza svakog uroka su stojale mračne sile čiji je osnovni cilj bio da što više naude čovjeku i oduzmu mu ono najvrijednije što ima a to je zdravlje. Svaka bolest budila je sumnju u nečastiva djela neke štrige ili more. Bolesni pojedinci su tražili spas prvo kod neke žene koja je znala provjeriti otkud je zlo došlo i kojeg je inteziteta.
Kako u Istri ne postoji pojam bajanje već se uvijek govorilo „razgovarati“, ljudi su posjećivali onu babu koja je bila poznata po tome da zna „razgovarati uroke“. Ako bolesnik nije bio u stanju sam otići u njegovo ime bi išla supruga ili mati, noseći sa sobom blagoslovljenu vodu na Tri kralja, koje bi bolesnik prethodno po malo popio na tri ugla kuće. Onda žena koja „razgovara“ vadi mašicama sedam ugljenova iz vatre i baca ih u tu vodu. Padne li svih sedam na dno posude vjerovalo se da su bolesti kumovale štrige ili more.
Postupak raskrinkavanja bolesti djelomično se razlikovao od jedne babe do druge. Pojedine babe su poslije molitve zagasivale tri ugljena u vodi posmatrajući šta će se nakon toga dogoditi; padne li na dno posude jedna žeravica to bi tumačila lakim urocima, budu li dvije onda teži, a desi li se da sva tri ugljen vrlo brzo završe na dnu posude ozbiljno bi prokomentarisala kako su teški i dugotrajni uroci na bolesniku. Nakon ovog „razgovaranja“ urečenom može biti bolje, pa čak i da ozdravi, no ne bude li koristi od toga onda se sumnjalo na mnogo veće zlo – škontradura, odnosno da je bolest rezultat susret sa štrigom i njenim zlim pogledom. Sa tim se baba nije mogla nositi pa je bolesnika upućivala ka većem autoritetu koji ima moć borbe protiv štriga i njihovom zlu – krsniku.
Borac protiv štriga
Krsnici, koji se još nazivaju i krstenjak, krišnjak ili grišnjak, su isto tako jedna vrsta štrigola, no od njih ih razdvaja jedna bitna osobina – imaju puno veću, i što je još bitnije, urođenu magijsku moć, pa uz upozorenja i proricanja izrađuju i lijekove (škrinjari). Bitno je naglasiti da su krstenjaci rjetka vrsta, naime, ne dešava se često da se rodi neki dječak sa posebnim znakom na sebi. Njihovo rođenje je tabuirano, vjerovatno od straha pred nečastivim silama koje bi bez imalo oklijevanja napadnule onog ko je rođen da se bori protiv njih. Narod vjeruju da se krstenjak pri rođenju lako prepozna pošto na tijelu ima neko specifično obilježje, koje majka obično zataji od komšija i rodbine. U sjevernoj Istri se vjeruje kako se krsnik rađa u bijeloj tankoj košuljici koja mu majka ili babica odmah ušije pod kožu ispod pazuha.
Kroz život, kako odrastaju, krsnici se drže usmenog pravila da ne pokazuju javno svoj dar, niti da se njime hvale, ali pozitivno će reagirati u svakoj onoj situaciji kada nekom bude bila potrebna njihova pomoć. Prema tome lako je zaključiti kako je krstenjak plemenit čovjek čija je primarna želja i zadaća da pomogne svim onim nesretnicima koji su stradali od štriga, štrigona i more.
Bilo po uputi neke babe ili ličnom mišljenju čim bi se iznenada nekom pojavila bolest odmah prva sumnja bi padala na štrigin urok, zbog čega bi se neko od ukućana požurivao kod najbližeg poznatog krsnika da mu pomogne. Kako je rođenjem obdaren vančulnim spoznajama krsnik će osjeti li negativan uticaj odmah intervenisati i poduzeti obred gašenja ugljena kako bi mogao napraviti primjereni lijek za nevolju koja je snašla bolesnika.
On uzima posudu sa blagoslovljenom vodom i u nju sa golim prstima baca tri puta po tri živa ugljena iz vatre. Ako ugljevlje odmah potone na dno, u pitanju su jaki uroci, a ako nešto ugljena ipak ostane na površini, nisu opasni. Nad tom vodom i ugljevljem krsnik izmoli tri očenaša i tri zdravomarije, pa se tri puta prekrsti. Vodu prelije u flašu i onom ko je došao kod njega po pomoć kaže uputu: „Putem se ne zaustavljaj već se žuri kući i tri puta baci vodu iz ove flaše preko urečenoga“. Ako krsnik živi blizu kuće bolesnika onda će on to sam učiniti.
www.esmerovic.com
