Ruke i priča o njima
Kažu oči su ogledalo duše. Ruke su onda definitivno njen izlog. Koliko li samo možeš naučiti o nekome samim dodirom ruke o ruku? Ništa neugodnije nego kad, pri rukovanju dodirneš ruku koja se čini kao mrtva riba. Legne ti na dlan nekako mlitavo, hladno.
Potpuno neprijatno i bez imalo karaktera. Obično isti opis važi i za njenog vlasnika. Tad imam neodoljivu želju da svoj dlan obrišem o nogavicu farmerica i pobjegnem glavom bez obzira.
Sasvim drugačiji utisak daje zdrav stisak ruke. Nije bitno da li je ona gruba ili djevojački nježna, topla ili promrzla. Znaš da iza nje stoji osoba sa otkucajem srca. Nikako zombi već čovjek od krvi i mesa. Razlika – drastična.
Ruke su opjevane u mnogim pjesmama. Jedna sa najljepšim stihovima kaže:
Ruke su tvoje moja sudbina, kao ptice slijeću na prozor moj
Kad padne noć, razgovaram s njima, osjećam miris i dodir tvoj
Ruke su tvoje moja sudbina, iz druge sobe navire zvuk
Zatvaram oči i dajem se njima, svjedok tišine pa onda muk
Ruke su tvoje moja sudbina, čvrste i snažne kazuju put
I bezbroj drugih jedino njima spremno bi dao za život moj…
Ruke, fotografisane, nacrtane, rječima opisane ili opjevane pričaju jedinstvenu priču o svojim vlasnicima. One su kao umjetničko djelo. Nekada nježne dječije i nevine. Nekada radom istrošene, teškim životom izranjavane. Mlade ili stare. Glatke i izborane, prošarane žilama. Ruke pune žuljeva ili ruke umjetnika koje stvaraju savršena djela. One zamazane bojom. Mirisne i tople zamrljane brašnom. Dječije. Roditeljske. Brižne i nježne. Grube i surove. One koje grade. One koje ruše.
Ruke koje donose ljubav i život. Sklopljene u molitvu. Raširene u zagrljaj. Pretvorene u lagani dodir. Bogorodičine ruke.
Ruke koje nanose bol. Donose smrt. Grube, stisnute u pesnicu. Ruke krvave.
Jedno od svjetski najpoznatijih umjetničkih djela koje je 1511-te godine naslikao Michelangelo Buonarotti i koje krasi strop famozne Sikstinske Kapele u Vatikanu je slika “Stvaranje Adama”. Na njoj su prikazane Božija i Adamova ruka, ispruženog prsta koji se gotovo dodiruju. Ilustruje Biblijsku kreaciju iz knjige Postanka (Genesis) u kojoj Bog udiše život prvom čovjeku Adamu. Čak i sada, 5 stoljeća nakon njegovog nastanka, ovaj prizor se još uvjek aktivno koristi u reklamama, posterima i majicama. Naročito je popularan detalj u kojem se dvije ruke, Božija i Adamova gotovo dodiruju. Fokus je na ispruženim rukama. Adamova, umorna, gotovo bezživotna, naslonjena na koljeno. Kao da je previše teška da sama od sebe stoji, bez potpore. Njegova ruka je opuštena sa prstima koji padaju, bez energije. Ruka kojoj je gotovo neophodna vitalna iskra života.
Drugo djelo, koje gotovo usporedno po popularnosti ovome je Leonardo da Vinci-jeva Mona Lisa ili La Gioconda. Slika žene zagonetnog osmjeha i prekrasnih ruku ležerno prekrštenih na naslonu stolice. Nastala je početkom 1503 godine i poznavaoci umjetničkih djela tvrde da je Da Vinci na njoj radio jako dugo, sve do gotovo 1517 godine. Kupio ju je Kralj Francis I. U vlasništvu je Republike Francuske i izložena je u njihovom najpoznatijem Muzeju Louvre u Parizu još od 1797 godine.
Treće djelo je emotivna priča o bratskoj ljubavi. U XV vjeku u jednom malom seocetu blizu Nuremberga živjela je familija sa 18 djece. Dvojica braće od njih 18 su imale poseban talent i nevjerovatnu želju da ostvare svoje snove i da se afirmišu kao umjetnici.
Život im nije bio ni malo lak, obojica su bili svjesni da u tim uslovima nikada neće biti dovoljno novaca da se školuju pa su njih dva jednu noć odlučili da bace novčić. Onaj koji izgubi odlazi da radi u obližnji rudnik i svojim radom finansira školovanje na Umjetničkoj Akademiji onog drugog. Pakt bi trebao da traje 4 godine, sve dok pobjednik ne završi školovanje. A onda se pobjednik obavezuje na isti tretman. Da prodajom svojih umjetničkih djela ili odlaskom na rad u rudnik obezbjedi gubitniku 4 godine školovanja.
Novčić je poletio u zrak. I pred njihovim dječačkim očima u vazduhu se okretao polako, kao na usporenom filmu. Obojici je dah zastao u grlu. I srce ludački tuklo. Dlanovi znojili. A onda je pao na postelju među njih. Albrecht Dürer je pobjedio. Njegov brat Albert je otišao u rudnik. Albrecht je krenuo u Akademiju u Nuremberg. I gotovo odmah je postao senzacija. Njegovi radovi su bili bolji čak i od radova njegovih profesora.
Kad se mladi umjetnik vratio u svoje selo, obitelj Dürer je održala svečanu večeru na njihovom travnjaku kako bi proslavili Albrechtov pobjednički povratak kući. Nakon dugog i nezaboravnog obroka, isprekidanog muzikom i smijehom, Albrecht je nazdravio svom ljubljenom bratu za godina žrtve koje su mu omogućile ispunjenje njegovih snova i ambicija. Njegove završne riječi bile su: “A sada, Albert, blagoslovljeni brate moj, sad je tvoj red. Sada možeš ići u Nuremberg slijediti svoj san, a ja ću se pobrinuti za tebe.”
Sve su se glave okrenule u željnom iščekivanju ka drugom kraju stola gdje je sjedio Albert, dok su mu se suze slijevale niz blijedo lice. Odmahivao je pognute glave s jedne na drugu stranu, dok je jecao i ponavljao “Ne … ne …..ne”. Rukom brišući suze, pogledao je na lica koje je volio i prošaputao “Ne, brate. Ne mogu otići u Nuremberg. Za mene je prekasno. Pogledaj što su četiri godine u rudnicima učinile mojim rukama! Kosti u svakom prstu sam slomio barem jednom, a u posljednje vrijeme patim i od artritisa, tako loše u desnoj ruci, da ne mogu ni držati čašu da ti nazdravim. Još manje bi mogao povlačiti delikatne crte na pergamentu ili platnu s olovkom ili četkom. Ne, brate … za mene je prekasno. ”
Od toga dana prošlo je gotovo 465 godina. Danas, stotine Albrecht Dürerovih majstorskih portreta crtanih olovkom, akvarel tehnikom, drvenim ugljenom, drvoreza i bakroreza izložene su u gotovo svakom velikom svjetskom muzeju. Jednog dana, u čast Albertu za sve što je on žrtvovao, Albrecht Dürer je mukotrpno nacrtao bratove zlostavljane ruke sklopljenih dlanova i tankih prstiju ispruženih prema nebu. Ovaj famozni crtež nazvao je jednostavno “Ruke”, ali je cijeli svijet gotovo odmah, dirnutog srca, preimenovao ovo remek-djelo i Albrechtov danak ljubavi u “Ruke koje mole”.
Nama, koji mu se divimo, ovo djelo ostaje kao podsjetnik da niko, ama baš niko ne može uspjeti sasvim sam i bez ljubavi.
Kad sam već kod ljubavi……čime dodirnuti voljenog čovjeka? Mislima. Dahom. Usnama. Očima. Rukama.
Ruke ljubavnika. Ruke voljenog čovjeka. Onda kad se nježno poput leptira spuste na moje lice. Kad mi jagodicama prati obrise obrva. Dahom dotakne trepavice. Prstima nježno ispegla bore čela i zamrsi kosu. Kad je dodir njegovih ruku magičan. Ljekovit. On ima prekrasne ruke. Nježne a opet tako muževne. Mirisne i tople. Ruke umjetnika. Ruke kojima bih voljela da me dodiruje još dugo vremena.
