Autor teksta: Raif Esmerović
Samhain je drevni praznik galskog paganskog porijekla čije tradicija slavljenja i obilježavanja datira iz šestog vijeka prije nove ere ili čak ranije. Proslavlja se još i danas između 31. oktobra i 1. novembra, te je poznat i kao keltska ili paganska Nova godina. Sam naziv potiče od staroirskog izraza; Samain, samuin ili samfuin, što bi moglo prevesti kao “kraj ‘ljeta”, dok na galskom (moderni irski) znači “novembar”. Samhain je također postao važan dio neo-paganskih svečanosti, koje se slave istog dana, posebno u keltizmu i Wicci. Prema Kotaču godine, na južnoj hemisferi Samhain se održava između 30. aprila i 1. maja.
Coligny Calendar (Bronzani natpis pronađen u Francuskoj) jedini je arheološki izvor koji se odnosi na računanje vremena Kelta, i u tom kalendaru uočljivo je kako je ovaj narod dijelio godinu na dva dijela: zimski dio bio je obilježen praznikom Samhain a ljetni praznikom Beltane. Radi zanimljivosti treba reći kako je i bosanski narod u prošlosti dijelio godinu na dva dijela, ljeto i zimu, što je potvrda da je keltska prisutnost na području Ilirikuma ostavila impresivan uticaj na religijsko-magijska poimanja naših predaka Ilira.
Na Kelte su uglavnom uticali mjesečevi ciklusi i kretanje zvijezda prema kojima su označavali kraj poljoprivredne godine, koja je obilježena upravo sa Samhainom (u novembru), proslavom zadnje žetve, i vremenom kada se tlo priprema za dugi zimski odmor. Danas u Irskoj, Oíche Shamhna označava Noć vještica.
Vatre su uvijek imale važnu ulogu na ovom festivalu. Čak su i u kršćansko doba seljaci nastavili sa paganskom praksom bacanja kostiju zaklane stoke u vatru kao žrtvu bogovima. Čim bi se zapalili sveti ognjevi sve druge vatre po kućama su se gasile a svaka bi porodica svečano uzela novu vatru sa centralne obredne vatre Tlachtga koja se nalazila u blizini samog brda Tara.
U kružno-cikličnoj dimenziji vremena, karakterističnoj za keltsku kulturu, Samhain se nalazio u mističnoj vremenskoj dimenziji koja nije pripadala ni staroj godini, pa čak ni novoj; u to vrijeme veo koji je dijelio zemlju živih s mrtvima se prorijedio i dva su kraljevstva mogla komunicirati.
Kao i mnogi keltski festivali Samhain se slavio na nekoliko nivoa: s materijalnog stanovišta bilo je vrijeme berbe i skladištenja hrane za duge zimske mjesece. Ovom prilikom zajednica bi si osigurala prijeko potrebne zalihe s kojima će preživjeti oštru zimu što je samo po sebi bio opravdani razlog za slavlje. Naravno, ovaj aspekt festivala izgubio je veliki značaj u modernim vremenima, jer glad danas na sreću više nije problem kao u starom ruralnom društvu.
Spiritualno govoreći, svečanost je bila vrijeme razmišljanja. Da bi Kelti umrli časno, živjeli u plemenskom sjećanju, služio im je upravo Samhain kada bi ih se u prazničnoj noći za velikom gozbom njihovi živi rođaci prisjetili i slavili. Zato je Samhain bio i ostao kroz stoljeća vrlo važan dan (u Irskoj se naziva Fleadh nan Mairbh, “Dan mrtvih”). Treba kazati da je Samhain čarobni period godine: dan koji nije postojao. Tokom noći, veliki Skathakov štit spušten je da bi se uklonile barijere između svjetova i omogućilo silama haosa da napadnu carstvo reda a svijet mrtvih dođe u kontakt sa svijetom živih. Mrtvima je bilo omogućeno da se vrate na mjesta koja su posjećivali dok su bili živi, i pridruže se veselom slavlju u kontaktu sa živim, koji su upravo u njihovu čast organizirali radosne proslave. Sa ove tačke gledišta, plemena su bila ujedinjena sa svojom prošlošću i svojom budućnošću. Ovaj aspekt festivala nikada nije u potpunosti eliminiran, čak ni dolaskom kršćanstva.
Konačno, sa stanovišta kosmičkog poretka period Samhaina obilježava uspon Plejada, zimskih zvijezda, koje označavaju nadmoć noći nad danom, smrti nad životom. U dijelovima Zapadne Britanije tradicionalno se priprema kornigoua, kolač u obliku jelenskih rogova, simbola Rogatog Boga, koje on izgubi prije povratka u svoje kraljevstvo u spiritualnom svijetu.
NEUNIŠTIVA TRADICIJA SLAVLJENJA SMRTI
Krvavom najezdom kršćanstva opat po imenu Odilo zabranio je u desetom vijeku proslavu Samhaina, kao i menhire i svete gajeve. Ali, baš kao i u slučaju drugih paganskih svečanosti, narod se nije htio odreći vjere koja je bila i ostala starija od kršćanstva te se nova religija, svjesna da neće moći opstati, priklonila paganizmu i stare nazive praznika zamjenila nekim svojim. Tako je Samhain postao Noć mrtvih, Dan svih svetih ili Dia de los muertos.
Meksiko još uvijek ima tradiciju da cijele familije odlaze na mezare svojih najmilijih s hranom, a mrtve se raskošno slavi i pamti s ljubavlju, a ne u tuzi. Sve u svemu, ovo bi razdoblje trebalo biti vrijeme smirenosti, povučenosti, čak i tihe tuge koja će u nama očistiti sve kako bi mogle doći nove lijepe stvari. Malo ljudi zna da su svijeće na grobovima i na prozorima u noći Samhaina neka vrsta svjetionika koji dušama pokazuje put do nas živih te im signalizira da i dalje mislimo na njih. Također, pogrešno je mišljenje da je Noć vještica američki praznik. U Ameriku su ga donijeli Irci gdje je 1970.godine pretvoren u komercijalni praznik poput Božića i Uskrsa. Običaj maskiranja je također evropski i simbolizira želju da se ispod maski mogu pojaviti i duhovi mrtvi te da ostanu za druge neprimjećeni. Samhain je prije svega noć veselja i slavlja a glavna poruka ovog praznika je riješiti se stigme Smrti i prihvatiti je kao prirodni ciklus Majke prirode. Jer bez smrti život ne bi mogao nastati.
www.esmerovic.com
