Autor teksta: Raif Esmerović
Arhaično vjerovanje da se čovjek, njegova sreća i zdravlje, mogu svezati odnosno blokirati na magijski način prisutno je i dalje u folkloru Turske, Bugarske, Rumunije, Mađarske ali i Bosne. Najviše pogođeni vezivanjem su mladi ljudi te nevjerni supružnici.
U bosanskom narodu oduvijek su se mogle čuti pojedinačne izjave koje su naglašavale opasnost ili ozbiljnost zavezanosti poput onog kada čovjeka uhvati velika tuga od koje oboli pa se govorilo; “svezao mu se verem”, ili uvjerenja da se strah u čovjeku može “svezati za smrt” i tako postati neizlječiv. Čak i izjava kojom neko opisuje svoju bespomoćnost ili neuspješnost kaže “vezane su mi ruke” i tako dalje. Poseban značaj zavezanost ima u magijskoj praksi gdje se smatra da se vezivanjem čvorova mogu uzrokovati fizičke, ali i energetske blokade u čovjeku, što je veoma staro vjerovanje koje seže sve do drevnog Egipta i Babilona te je kao takvo opstalo u skoro svim kulturama svijeta.
Na našim prostorima vezivanje čvorova i zaključavanje katanca, a često bi to sve bilo ukomponirano u jedan ritual, od davnih vremena izvodilo se tajno na svadbi u cilju da navopečeni par ne može uživati u bračnoj sreći i dobiti potomstvo. Nekad se koristilo čak devet katanaca, kako to pripovijedaju pojedine bosanske narodne pjesme, da bi se osujetio svaki pokušaj uništavanja učinjene magije. Sve se to radilo iz pristojne udaljenosti, bez fizičkog kontakta sa osobama, i na kraju podmetalo da nesretni par pređe preko onoga što će im vrlo brzo stvoriti blokade i probleme.
Kao i kod svake magije, ili generalno onoga što je ljudima nepoznato i zagonetno, postoji puno pretjerivanja o čarki vezivanja pa se od vračare do vračare plasiraju raznorazne priče, najviše u cilju da se fasciniraju oni koji od njih traže neku pomoć, kako bi u svemu tome bilo materijalne koristi.
Ustaljeno je vjerovanje da se vezivanjem najviše bave supruge i ljubavnice, kako bi muškarca učinile vjernim, ali i odvratile od fizičkog zlostavljanja, ili pak stalnog kritikovanja. U ovisnosti šta se želi postići uzima se koncem ili vunom mjera muževog falusa, ruke ili usta. Sve to se najčešće čini dok je dotični u alkoholiziranom stanju ili spava. Nakon vezanja i puhanja u čvorove ta se nit obično nosi uza se, naročito ukoliko je cilj vezanja da se nevjerni supružnik prisili na vjernost.
U Rumuniji se tvrdi da postoje čak 52 načina kako se neka osobe može zavezati. Najpoznatiji način je svakako onaj kada se na niti konca ili vune sveže devet čvorova ali tako da se vežu držeći ruke na leđima. Nešto maštovitiji primjer čaranja jeste kada se koristi vreteno i preslica kojeg vračara bajeći drži iza leđa, i u obrnutom postupku namotava nit vune, koja je prethodno impregnirala u sebe muškarčevo sjeme.
Od ovog volšebnog postupka “zavezani” muškarac, navodno, može i umrijeti ukoliko se upredena nit ugura u katanac i baci na neko određeno mjesto. Osim vezanja muške spolne snage egzistira vjerovanje da se može svezati i svaka žena da ne može ostati u drugom stanju. U Bugarskoj se takvo čaranje izvodi sa živom ili živkom dok se, primjerice, u Rumuniji zavezane stvari zakopavaju u zemlju, obično ispod šupljeg stabla.
Moglo bi se slobodno konstatirati kako je kod Arapa čarka vezivanja opasnija od one rumunjske ili mađarske pošto u njihovom slučaju nije potrebno nabaviti ništa od žrtve nego se na daljinu vežu čvorovi uz zakletvu kojom se naređuje džinnima da opsjednu i učine impotentnom prozvanog muškarca. Kako bi čarolija imala puni potencijal izvodi se onda kada se Mjesec nalazi u nekom vodenom znaku a nit sa čvorovima zakopa u stari, zaboravljeni grob.
U cilju da se zavezani muškarac odveže pišu se različiti zapisi a ovo je primjer jednog od njih. Na komad hljeba se svaki dan ispiše kratki tekst talismana kojeg bi zavezani muškarac pojeo na prazan želudac tokom sedam jutara.
UŠTAP MU DOLAZI, PUTE MU OTVORI
U Turskoj se vjeruje kako zaključan kilit tojest katanac ima veze sa zatvorenom ili zavezanom sudbinom te da se njegovim otključavanjem otvara i sama sudbina određene osobe. Ritual se obavlja petkom, svetim danom muslimana, i ponavlja tri puta iz razloga što se ovaj broj smatra svetim u narodu. Iako se tvrdi da zavezanost više pogađa djevojke nego mladiće to u stvarnosti ne odgovara istini. Naime, sve je više mladih ljudi koji se svojom voljom ili silom prilika odlučuju za samački život. Zato su i dalje rituali otvaranja ili odvezivanja sudbine popularni i traženi. Kod Turaka se svake godine na Hidirlez (šesti maj) u ranu zoru, prije sunčeva izlaska, praktikuje ritual otključavanja na raskršću. Za tu se priliku odabire raskršće od tri puta, ako je u pitanju muškarac, ili ono od četiri puta, ukoliko je djevojka ta koja želi biti oslobođena vijenca samoće, kako se to ponegdje naziva.
Nov katanac se uoči šestog maja zaključa i stavi pod jastuk a u ranu zoru se odlazi s njim na raskršće i držeći katanac iznad glave ili pupka izgovori ova basma, nakon čega se katanac otključa i baci iza leđa a osoba zajedno s ključem odlazi kući, bez okretanja unazad. Basma na turskom jeziku glasi ovako: “Allah dedim kale japtim, la ilahe illallah dedim kilit vurdum, Muhammedar resulullah dedim muhur bastim, Ya Latif, Ya Vedud, la ilahe illallah Ya Hajrel Halas Imdadima jetiš hizir Ilijas.” Ključić se obično nosi na lančiću oko vrata narednih 40 ili 70 dana, kada se očekuje da će sa osobe nestati zla kob i otvoriti joj se ljubavna sreća.
U “vezivanje” vjeruju i Mađari sa tim da kod njih postoji realno uvjerenje da se pojedini slučajevi mogu riješiti odnosno razvezati dok neki drugi ne mogu. Naime, ovdje se čak može govoriti i o karmi, pa je svakako dobro uraditi natalni horoskop i pogledati u kojoj su mjeri karmički uticaji zastupljeni u sudbini dotične osobe.
U Bosni postoje stravarke koje salijevanjem strahe ili olova mogu osloboditi čovjeka od zavezanosti. U jednoj od basmi koje se izgovaraju stravaruša ovako govori:” uštap mu dolazi, pute mu otvori…”, pošto se vjeruje da svako vezanje ima primarno i sekundarno djelovanje, od kojeg je i to da se omađijanom zatvore putevi odnosno nema sreće ili teško dolazi do svog cilja. Nezaobilazna basma u salijevanju olova jeste i ona kojom se tjera omrza, jedan od opasnih nameta ili bolje rečeno ključnih faktora zbog kojeg se nekome, a posebnom mladom biću, zatvori sreća. Nekada se po Bosni vjerovalo da je žrtva omraze svaka ona djevojka koja bi u svom ružičnjaku, među posađenim cvijećem, ugledala pseći izmet.
Stravarke i hodže-iscjelitelji smatraju da je osobu nakon njene 40-te godine teško ili nemoguće razvezati pošto se energija tijela promijenila i više nije usmjerena na ljubav i plodnost, već na održavanje duhovnog mira i vitalnosti.
Vradžbinu vezanosti nerijetko rade i ostavljene djevojke ili one kojima se voljeni momak zaručio sa drugom. Ogorčena djevojka odlazi u vinograd i tamo veže u čvor vinovu lozu govoreći kako ne veže lozu već sudbinu tog muškarca završavajući izjavom da se on nikada ne može oženiti. Smatra se da ovu čarku djevojka može učiniti samo ukoliko je pod velikim ljubavnim teretom, duša joj pati a srce razdire bijes, u protivnom neće biti učinkovita. Iz rečenog je očigledno da sama snaga opisane magije ne leži u čvorovima nego psihičkoj snazi povrijeđenog mladog bića.
Kako bi se čovjek zaštitio od magije vezivanja potrebno je da uza se nosi hamajliju. U Bosni je nekada postojao običaj da muškarci, a posebno oni koji varaju svoje supruge, nakon masturbiranja izgovore basmu slijedećeg sadržaja: “Kako sam ja svršio, tako mi sreća hodala po svijetu, i mene nikad žensko ne moglo začarati.” Po samom tekstu profilaktičke formule lako je primijetiti da su se praksom vezivanja u prošlosti najviše bavile udate žene ili su to za njih činile stare žene vične čaranju i bajanju. Na kraju treba naglasiti da je vezivanja jako grješno te da sa sobom povlači božju ili karmičku kaznu posebno ako omađijana osoba zbog njega oboli ili psihički strada.
