Većina nas ima potrebu za sakupljanjem i zadržavanjem stvari, odjeće, obuće, ukrasnih predmeta i raznih uspomena, tako da u jednom trenutku više nemamo mjesta i kuća nam počne ličiti na skladište. Potreba za skupljanjem stvari, posebno vezivanje za uspomene, predstavlja psihološki momenat, osobinu psihe da zadržava prošlost i veže se za određena emocionalna stanja koja mogu trajati godinama i promijeniti strukturu našeg emocionalnog tijela.

Zapitajmo se čemu hrpa predmeta koji ničemu ne služe, ali izbjegavamo da ih bacimo, pa ih samo pomjeramo sa jednog mjesta na drugo i tako zauzimamo mjesto nečemu korisnom i novom. Na kraju sve  pokupimo u jednu vreću i ostavimo na tavan ili u podrum. Na isti  način mi deponujemo psihološke sadržaje u najtamnijim podrumima naše podsvijesti, slažući  neprerađene fajlove koji su zapravo nesavladane lekcije, čije prisustvo će nas  vraćati na popravni ispit. Takvi energetski obrasci nam konstantno predstavljaju nevidljive uzročnike nervoze, glavobolje, frustracije, utiču  na naše zdravlje i životne izbore.   Energija koja vibrira u našem biopolju svaku će blokadu proslijediti na fizički nivo kako bi nas upozorila na njeno prisustvo. Nijedna bol u tijelu nije beznačajna niti slučajna jer dolazi iz podruma u kome je sačuvan njen uzrok. Izvorna emocija koja stoji u pozadini potrebe za zadržavanjem stvari jeste strah od neimašitne, dakle, pozadina potrebe za zadržavanjem psiholoških sadržaja jeste takođe strah.

Mi možemo  reći “zašto uvijek privlačim slabog ili nezrelog partnera”, “zašto nikada nemam novca”, “zašto sam uvijek bolesna, bezvoljna, depresivna i sl.”, ali moramo biti svjesni da se energija zgušnjava u materijalni oblik i tako emituje našu stvarnost na ekranu života. Naš izgled, fizička pojava, iskustva i utisak koji ostavljamo u svijetu, sve to oslikava našu cjelokupnu energetsku strukturu. Sve nepravilnosti i naslage koje su nas s godinama deformisale predstavljaju strahom zadržane sadržaje koje smo trebali otpustiti. Kada bismo sebe uporedili sa ormarom u koji smo nakrcali odjeću, tu bi se pronašlo dosta starih i pocijepanih stvari iz djetinjstva. Mi, zapravo, nismo stvorili mjesto nečemu novom jer u tim starim zavežljajima stoje neriješeni emocionalni konflikti koji su kao klinovi zariveni u naše energetsko tijelo.

Stara  narodna poslovica kaže “klin se klinom izbija”, što praktično znači da osobe koje privlačimo predstavljaju vidljive segmente naše skrivene unutrašnjosti. Što su impresivnija iskustva sa određenom osobom i što su snažnije naše emocionalne reakcije, veća je vjerovatnoća da će se povući neki od klinova. Svaki odnos ima za cilj da spoznamo svrhu samog sebe i shvatimo u kolikoj mjeri smo iskrivljeni u odnosu na izvorno biće. Kada partner povuče neki “klin”, to je obično bolan proces kroz koji osjećamo povrijeđenost, očaj, razočarenje jer nismo u stanju uočiti svoju iskrivljenu prirodu.

Uklonite ove „energetske vampire“ iz svog stana

Naša spremnost da se prilagođavamo partneru   kako bismo zauzvrat dobili ljubav i potvrdu vrijednosti najčešće nije dovoljna garancija da ćemo ostati nepovrijeđeni, jer obično se desi suprotno. Nekorektan odnos od strane partnera ukazuje na nekorektnost i nepravdu koju činimo prema samom sebi. Kada bilo koji odnos pogledamo sa određene vremenske distance, mi smo u stanju uočiti svoje greške i postaje nam čak i smiješno kada uvidimo kako smo bespotrebno patili i činili sebi nepravdu. Kroz nastojanje da se dopadnemo partneru, spremni da mijenjamo lični opis, boju kose, način oblačenja, ponašanje, navike, odbacujemo sebe i takvi su odnosi osuđeni na propast. Međutim, negdje u našim podrumima podsvijesti sačuvali smo obrazac koji nas navodi da ne prihvatamo sebe, da nismo vrijedni ljubavi ovaki kakvi jesmo. To je najčešće posljedica uslovljene roditeljske ljubavi koji smo uredno složili u naš ormar, odakle se diktira svaki naš odnos.

Danas je  odbacivanje sebe toliko prisutno i “moderno” da se ljudi toliko izobličavaju plastičnim operacijama, vjerujući da će bijegom od sebe postati voljeni i prihvaćeni, ali zapravo postaju samo blijeda kopija svog originalnog i neponovljivog bića.

Ali, svi dobro znamo da samo originali imaju visoku cijenu, mi smo vrijedni samo kada smo autentičan, neponovljivi original i to niko ne može znati osim nas samih kada se osjećamo dobro sami sa sobom, kada smo bliski sa svojim unutrašnjim bićem i apsolutno nam nije važno šta će neko drugi da misli o nama, niti nam neko može uzeti pravo da budemo sretni u svakom trenutku ovakvi kakvi jesmo. Ne postoji mjerodavna osoba koja će procijeniti našu vrijednost osim nas samih. Svrha našeg postojanja  nije u tome da ujutro ustajemo mrzovoljni, jurimo za obavezama i naveče padnemo mrtvi-umorni u krevet. Trebamo znati da nas svaki odnos u životu usmjerava na neki segment naše unutrašnjosti i da se određena osoba “zakačila” za neki folder koji opravdava njenu svrhu u našem životu. Tako se za nas mogu zakačiti određeni tipovi, manijaci, ludaci, alkoholičari, narkomani, socijalni slučajevi i gdje god se pojavimo, u masi će nas naciljati tačno određeni slučaj, posebno onaj od koga uzgajamo strah. Strah je mehanizam pomoću koga zadržavamo  štetne psihološke obrasce. Razumijevanjem ovog mehanizma, možemo shvatiti da nas strah drži u stanju grča koji se emitue kroz čitavo tijelo, pa su naši mišići stegnuti, imamo probleme sa kičmom i vratom, srcem, štitnom žlijezdom, organizam je u konstantnom stanju napetosti, zabrinutosti i stresa. Potreba za različitim stimulansima, kao što su kafa, alkohol, droga ili sedativi predstavlja način da se izborimo sa strahom i osjetimo bar na kratko opuštenima, jer naš psiho-fizički sklop želi da se osjeća slobodnim. Različiti događaji nas nastoje osloboditi onoga što smo strahom zarobili i to direktnim suočavanjem. Život se sastoji od svega 1% događaja, sve ostalo je reakcija na te događaje. Zbog tih reakcija mi nismo slobodni i vezujemo strah da nam se ne ponove neke neželjene stvari, čime vezujemo mogućnost da se zaista ponove i opstruiramo mogućnosti univerzuma da nam isporuči nešto bolje.