Autor teksta: Raif Esmerović
Nezahvalno bi bilo izdvojiti neki od osam paganskih praznika koji zajedno sačinjavaju Krug Godine ali, ako bi se to moralo, onda svakako festival zimskog solsticija poznatog pod nazivom Yule, zauzima počasno mjesto. Razloga tome je nekoliko a onaj najvažniji je da nakon najduže noći u godini Sunce prividno miruje na nebu tokom tri dana a zatim polako dobija snagu čijim zamahom pobjeđuje tamu, čineći tako da svaki novi dan postaje topliji i duži. Zbog toga je ovaj festival, prije svega, praznik najstarije ljudske želje – onom za svjetlošću i toplinom koja donosi hranu, obilje i sigurnost.
Zimski solsticij je izraz koji opisuje specifično astronomsko poravnanje, dok sam naziv solsticij znači “Sunce stoji”, što se odnosi na nisko, sporo, gotovo neprimjetno kretanje Sunca u vrijeme solsticija. Ove godine zimski solsticij desiće se 22.decembra, u petak, i među paganima proslaviće se kao festival popraćen vjerskom tradicijom i duhovnom praksom.
Yule – varijacija skandinavske riječi Jul, što znači kotač – obilježava se prvog dana zime, najkraćeg dana u godini. Smatra se da proslava dolazi iz keltske tradicije u kojoj se pažnja poklanja paganskom Svetom Kralju s kojim se vodi bitka pošto on predstavlja stare godine. Ponekad bi se ta bitka rekonstruirala tokom festivala. Ono što je pak bio sastavni dio proslave Yule jeste paljenje vatre u nastojanju da se Suncu poželi dobrodošlica, da se potakne njegovo lagano rađanje te da ga se uvjeri da pusti svoju toplinu, i usmjeri ljekovite zrake na naša tijela, srca i duhove prirode. Iako su tradicije slavljenja zimskog solsticija raširene duž svijeta, svima im je zajednička komponenta svjetlo i vatra. U Iranu, na primjer, proslava solsticija zove se Yalda ili Sada i uključuje bdijenje tokom noći dok gore mnogobrojne vatre na obali rijeka kako bi se time potaknulo Sunce da pobijedi svoj alter ego, Tamu. Neki germanski narodi još uvijek pale vatru ove noći u čast Berthe – ponekad zvane “Hertha” – boginje Sunca koja brine o domu i ognjištu.
Malo je poznato da je upravo zahvaljući Božiću sačuvano od zaborava mnogo običaja koji originalno pripadaju obilježavanju zimskog solsticija. Najpoznatiji je svakako kićenje bora. Naime, Kelti su svoje običaje povezane sa ovom festivalom crpili od nordijskih osvajača i od Druida, svećeničke klase njihova društva. Druidi su poštovali zimzelena stabla kao manifestacije božanstva i simbole svemira. Za Kelte je ovo drveće bilo sveto jer nije „umiralo“ iz godine u godinu kao listopadno drveće, pa je stoga predstavljalo vječni aspekt Boginje koja također nikada ne umire. Njihovo bujno zelenilo simboliziralo je nadu da će se Sunce ponovno vratiti zemlji zelenilo, a njihova golema visina povezivala ih je s vječnošću. Njihov zamršeni korijenski sustav koji je odražavao ovu visinu povezivao ih je sa starom magijskom izrekom, “Kako gore, tako dolje”. To znači da ono što je makrokosmos, ili svijet izvan našeg, također je u mikrokosmosu, ili našem svijetu, i mi ga možemo manifestirati kao alate božanstava.
Iz tih vjerovanja razvio se običaj kićenja Yulskog drveta, danas popularno poznatog kao božićno drvce. Kelti i Druidi ukrašavali su zimzelena stabla uoči praznika Yule svim onim stvarima za koje su željeli da im buduća godina donese poput voća kao simbola uspješne žetve, orašastih plodova za podsticanje plodnosti, novčića za bogastvo i tako dalje. Oko stabla se obično palila vatra ili baklje kako bi svjetlost obasjala ukrašeno drvo i time prizvala blagodarnu moć Sunca.
Za Wiccane, Yule je praznik koji se održava uoči solsticija i na sam dan. Ritualni dio festivala uključuje formiranje kruga: prizivanje četiri stražara od četiri smjera svijeta, podizanje energije, kao i pozivanje božanstava. Zapaljeni panj je često središnji fokus, a ovaj ritual može naglasiti želju za mirom, dobrom voljom i uspješnom Novom godinom. Također, upućuju se pozivi i ponude boginjama-majkama, a ideje o ponovnom rođenju i novom svjetlu zauzimaju središnje mjesto.
