autor teksta: RAIF ESMEROVIĆ
Slijedeći površna uputstva popularne psihologije obično zaključimo ovo: Ja sam poseban/na, zaslužujem sve najbolje i baš me briga ko će šta misliti o meni! No ne možemo ignorirati činjenicu da nismo sami na svijetu, moramo da živimo sa drugima i uz druge, moramo poštovati i tuđi prostor i mišljenje te samim time nemamo taj luksuz da se ponašamo kao da smo epicentar svijeta. Jer, iskreno govoreći, svi smo ovisni jedni o drugima. I svi tražimo, svjesno ili nesvjesno, potvrdu od drugih da smo dobri, uspješni, lijepi, pametni … U konačnici ne postoji osoba koja nije nesigurna, ma koliko neko glumio i tvrdio da nije. Pa, zaboga, ljudi smo. Nismo savršeni i nismo ništa bolji od drugih.
OSVIJETLITI ILI ZAMRAČITI DIO SEBE?
Popularnu psihologiju lično doživljavam kao dnevni horoskop. Svi ga volimo pročitati i svi se volimo “uhvatiti” pozitivne prognoze. Ne smatram to ničim lošim, dapače, sve ono što nam može uljepšati dan poželjno je. Ipak, potrebno je znati granicu do koje naše radovanje može ići a onda tu staviti tačku i nastaviti sa dnevnim aktivnostima.
Svi tekstovi popularne psihologije koje možete pročitati po novinama ili internetu imaju istu matricu: žele vam ugoditi, milovati vaš ego, predstaviti vas kao žrtvu to jest anđela – oslobađajući vas bilo kakve odgovornosti i krivice po sistemu “drugi su krivi za sve” – i zapravo zbuniti te dovesti u sukob s drugima. A da je to vrlo jednostavno i lako demonstrirat ću vam u nastavku teksta.
Zamislite da ste rođeni ne u porodici, ne u gradu, pa čak ni u državi. Rođeni ste usred čistog polja. Niko vam ne govori šta je dobro, a šta loše. Niko vas ne hvali zbog osmijeha i ne mršti se kada plačete. Odrastate oslanjajući se samo na unutrašnje osjećaje: glad, hladnoću, želju za kretanjem ili snom. Teško je to zamisliti? Upravo zato što takav čovjek ne postoji. Od prvog udaha nalazimo se upleteni u ogromnu, nevidljivu mrežu očekivanja, pravila i pogleda drugih ljudi. Ta mreža je upravo ono ogledalo društva u kojem počinjemo vidjeti svoj odraz i provjeravati — izgledam li ispravno? Radim li ovo kako treba?
To ogledalo ne visi na zidu. Sastavljeno je od hiljada krhotina: majčin pogled, očev osmijeh, ocjena učiteljice, smijeh školskih drugova, kasnije mišljenje kolega, komentari na društvenim mrežama, čak i uzdah nepoznate osobe u tramvaju ili metrou. Od djetinjstva učimo prepoznavati te signale, jer od njih doslovno zavise naše preživljavanje i blagostanje. Beba čiji plač ostaje bez odgovora osjeća prijetnju. Dijete koje hvale zbog dobrih ocjena shvata: da bi dobilo ljubav i sigurnost, mora odgovarati očekivanjima. Tako se, neprimjetno za nas same, oblikuje potreba za odobravanjem — duboka, gotovo instinktivna težnja da nam okolina potvrdi: ti pripadaš, ti si ispravan, ti si dobar.
Kako društvo postaje naše ogledalo
Taj proces počinje toliko rano i odvija se toliko prirodno da ga jednostavno ne primjećujemo. Zamislite malo dijete koje tek uči hodati. Napravi korak, padne i pogleda roditelje. Ako u njihovim očima vidi strah, zabranu, hitnu želju da ga podignu i vrate u ogradicu, ono prima poruku: svijet je opasan, samostalnost je strašna, bolje je ne rizikovati. Ako, pak, vidi radost, podršku i oči pune oduševljenja — poruka je drugačija: ja mogu, mene podržavaju, istraživanje svijeta je dobrodošlo. Tako, kroz reakcije najbližih ljudi, dobijamo prve upute o tome kako treba živjeti da bismo bili voljeni i prihvaćeni. To su prve pukotine, prvi uzorci na onom istom ogledalu.
Kasnije se roditeljima pridružuju i drugi „stvaraoci ogledala“: odgajatelji, učitelji, prijatelji. Škola je, zapravo, čitava fabrika za proizvodnju odobravanja i osude. Sistem ocjena, poređenja i takmičenja jasno daje do znanja: tvoja vrijednost mjeri se bodovima i time kako izgledaš u odnosu na druge. Nastaje snažna povezanost: da bismo se osjećali dobro, potrebno je da drugi misle dobro o nama. Ili barem da ne misle loše.
Zašto nam je tako teško odvojiti se od tog odraza
Tu se krije glavni paradoks. S jedne strane, taj sistem je društveno ljepilo. On nam pomaže da živimo zajedno, da se dogovaramo i razumijemo bez riječi. Zahvaljujući njemu znamo da crveno svjetlo znači „stani“, a pomoći starijoj osobi znači učiniti nešto „dobro“. Ali, s druge strane, taj isti sistem nas prikiva za odraz, tjerajući nas da zaboravimo kako zaista izgledamo bez hiljada tuđih pogleda.
Počinjemo miješati unutrašnje osjećaje sa spoljnim reakcijama. Umjesto pitanja: „Šta sada osjećam?“ postavljamo pitanje: „Šta će oni pomisliti?“ Umjesto: „Da li se meni ovo sviđa?“ pitamo: „Hoće li ovo biti odobreno?“ To je kao da slikar, umjesto da gleda svoje platno, stalno okreće glavu prema publici pokušavajući pogoditi gdje bi njima bilo draže da povuče potez kistom. Slika će, naravno, ispasti čudna. A život tjeskoban i tuđ.
Zastanite na trenutak i prisjetite se posljednjeg puta kada ste uradili nešto čemu ste se iznutra opirali, ali ste ipak to učinili jer „tako treba“, „tako je prihvaćeno“ ili „šta će ljudi reći“. Možda je to bila nepotrebna kupovina, neiskren kompliment, pristajanje na nezanimljiv susret ili šutnja tamo gdje ste željeli progovoriti. Kakav je osjećaj ostao nakon toga? Najčešće mala praznina, blaga ljutnja na sebe, osjećaj da niste proživjeli svoju vlastitu minutu života. To je cijena ulaznice za dvoranu ogledala — ponekad gubimo kontakt sa sobom kako bismo sačuvali kontakt s drugima.
Svaki autor koji piše knjigu odnosno psihološki priručnik ne plasira ga u javnost iz altruizma već iz želje da tu knjigu proda i unovči. A da bi to postigao mora povlađivati masi, ciljati na ljudski ego i taštinu, kako bi naveo druge da kupuju njegovu knjigu. I znate šta, to je posve u redu, cilj je prodati proizvod. Vi odlučujete hoćete li kupiti tu knjigu ili ne, i hoćete li biti zavedeni slatkorječivošću kojom obiluje njen sadržaj. Razlog zbog čega vam ovo govorim (jer zvuči potpuno proturječno ostatku ovog teksta) jeste veoma praktičan: samo pogled s obje strane pruža realan uvid.
Šta učiniti s tim ogledalom
Prva i najvažnija stvar — ne pokušavati ga razbiti. To je beskorisno, pa čak i štetno. Zamislite da se nalazite u dvorani čiji su zidovi potpuno prekriveni ogledalima. Možete u bijesu početi udarati po njima šakama, ali ćete se samo povrijediti o krhotine, a odrazi će postati još strašniji i iskrivljeniji. Naš zadatak nije uništiti ogledalo, nego naučiti razlikovati svoje stvarno lice od odraza u njemu.
Treba prihvatiti jednu jednostavnu činjenicu: potreba za odobravanjem nije vaša lična slabost niti mana. To je univerzalni ljudski program, usađen u nas hiljadama godina evolucije. Nekada je biti izbačen iz plemena značilo sigurnu smrt. Zato mozak i danas viče: „Budi kao svi! Udovoljavaj! Ne izdvajaj se!“ Ali današnji svijet funkcioniše drugačije. Fizički opstanak više ne zavisi od mišljenja susjeda iz pećine. Dobili smo prostor za izbor, ali naš mozak to još nije shvatio. Po staroj navici nastavlja tražiti društveno odobravanje kao da je kisik.
Zato put ka slobodi ne počinje borbom, nego radoznalošću. Počinje prijedlogom samome sebi: hajde da pogledamo gdje u mojim mislima i postupcima govori moje istinsko „ja“, a gdje odjek naučenog glasa iz tog ogledala. Ne zato da bismo sebe osuđivali, nego jednostavno da primijetimo kako to funkcioniše. Kao glumac koji proučava svoju ulogu kako bi igrao svjesno, a ne automatski. Kada počnete to primjećivati, događa se nešto iznenađujuće: ogledalo ostaje na svom mjestu, ali njegova moć nad vama postepeno slabi. Shvatate da je odraz samo odraz. A pravi vi ste onaj koji posmatra.
Neurologija slaganja: kako mozak reaguje na procjenu izvana
Sjećate li se kako smo govorili o ogledalu društva i potrebi za odobravanjem? Ta potreba nije samo neka emotivna hirovitost, nego sasvim stvaran proces koji se odvija u našoj glavi. Doslovno. Naš mozak je građen tako da je reakcija na procjenu drugih programirana na nivou neuronskih veza.
Zamislimo mozak kao ogromnu kancelariju u kojoj različiti odjeli obavljaju različite funkcije. U toj kancelariji postoji i odjel koji bismo mogli nazvati odjelom za društvenu interakciju i preživljavanje. Upravo se on upali poput novogodišnje rasvjete kada dobijemo procjenu izvana — pohvalu ili kritiku.
Kada nas neko pohvali, u mozgu se aktivira sistem nagrađivanja. Počinje se lučiti dopamin — isti onaj neurotransmiter koji stvara osjećaj zadovoljstva, ispunjenosti i motivacije. To je poput unutrašnje nagrade za ponašanje koje je, iz perspektive plemena, ispravno. S evolucijske tačke gledišta to je bilo genijalno: onaj ko slijedi pravila grupe i dobija njeno odobravanje imao je veće šanse za zaštitu, hranu i nastavak vrste. Njegov mozak ga je za to nagrađivao osjećajem ugode. I ta drevna šema funkcioniše i danas. Dobijete lajk ispod fotografije — prijatno vam je. Čujete pohvalu od šefa — raspoloženje se popravi. To nije vaša slabost, nego aktiviranje drevnog mehanizma preživljavanja.
ODBACITI ULOGU ŽRTVE
Unatoč tome što nas često kroz psihološka proučavanja analiziraju kao neku pokusnu životinju, pokušavaju uvjeriti kako smo robovi drevnih poriva, poznati autori i studije vrlo rado ignoriraju neoborivu činjenicu da smo svi različiti, kao i da svako od nas djeluje na individualan način i „po ličnom programu“ te da je zapravo jedini put da spoznamo sebe, pronađemo svoj smjer u radoznalosti, postavljanju pitanja, samo-iskrenosti i čvrstom ostanku na zemlji. Dok se god identificiramo s ulogom nekakve žrtve nećemo i ne možemo napredovati, jer biti žrtva zapravo znači ne prihvatati odgovornost za svoje postupke, kriviti druge i neprestano se vrtiti u začaranom krugu gorčine i razočaranja.
