Kako igre na sreću prizivaju nesreću

autor teksta: RAIF ESMEROVIĆ

U prošlosti veliku popularnost je uživalo kartanje, kada su se, uglavnom muškarci, na taj način zabavljali, zarađivali ali i gubili veliki novac, pa čak i vlastitu imovinu. Danas su tradicionalne karte zamijenili slot aparati, odlasci u kazino, ili čak online kockanje, što samo dokazuje da – unatoč svemu – ljudska opsesija rizikom, adrenalinskim šokom te željom za zaradom bez fizičkog rada, nikada nije prestala.

Sreća je jedan od najstarijih ljudskih pojmova i istovremeno jedna od najvećih opsesija. Gotovo svaki čovjek, bez obzira na razum, iskustvo ili obrazovanje, u sebi nosi tihu želju da bude “miljenik sreće” – onaj kojem se stvari nekako uvijek poslože, kojem život daje više nego što uzima. Sreća se doživljava kao nevidljiva sila: ne može se kontrolirati, ne može se kupiti, ali može promijeniti sve u jednom trenutku. Upravo zato ljudi često pokušavaju pronaći načine da je prizovu ili zadrže.  Tako nastaju rituali: nošenje hamajlija, izgovaranje određenih riječi, kucanje o drvo, izbjegavanje “loših znakova”, paljenje svijeća ili ponavljanje radnji koje se povezuju s uspjehom. U tim postupcima nije nužno prava vjera u magiju, nego potreba za osjećajem kontrole nad nepredvidivim. Na kraju, potraga za srećom često govori više o strahu od nesigurnosti nego o samoj sreći – jer ljudi ne žele samo uspjeh, nego i potvrdu da ih život nije zaboravio.

ŠTA VALJA A ŠTA NE VALJA

Sva su kartaška pravila prožeta nekom vrstom sujeverja odnosno bazirana na elementima kismeta (sudbine) i magije. Prvo i najvažnije od svih jeste da uvijek postoji neko ko igraču donosi nesreću (može ga ureći, omesti, napraviti baksuzom) ili pak učiniti sretnim. Mađari posmatrača („kibic”) smatraju nekim ko svojim pričanjem može upropastiti sreću u kartanju. Takva osoba mora stalno šutjeti; najviše što smije jest da onome čije kartanje prati zapali cigaru, pozajmi novac ili mu sipa piće. Pravila ponašanja kibica su čak i štampana na mađarskom jeziku.

Ako pauk puzi po kartaškom stolu, prema mađarskom narodnom vjerovanju pobijediće onaj u čijem pravcu se on kreće. Po rumunskom i saksonskom vjerovanju gubi onaj ko štuca, kiše, često kašlje ili mu „pobjegne vjetar”, jer time tjera sreću od sebe. Opšte je uvjerenje da će pobijediti onaj koga u desnoj šaci zasvrbi.

Cigani  čergaši tvrde da onaj kome tokom igre u prstima na nogama nastane svrbež ili probadajući bol mora odmah prestati igrati, jer ga okružuju zli duhovi i izgubiće; isto tako gubi i onaj koji je tog dana jeo ribu ili rakove, jer „sreća otpliva od njega”. Rumuni smatraju da dobija onaj ko ne poštuje propisani post.

Gotovo svuda se misli da će onaj ko na putu do kartanja prvo sretne muškarca izgubiti, a ko prvo sretne ženu ili mliječnu životinju – dobiti. Saksonci u Transilvaniji vjeruju da onaj ko ubije mačku nema sreće sedam godina, pa ni u kartanju neće pobjeđivati.

Cigani smatraju da se ne smije igrati ako je čovjek prethodne noći sanjao mrtvaca ili nedavno oderao leš životinje; također vjeruju da se „sreća okreće”, tj. da onaj ko je do tada dobijao počinje gubiti i obrnuto, čim se trudna žena približi igračima.

U nekim mjestima kod Saksonaca i Rumuna postoji običaj da se iz sobe gdje se igra izbaci mačka, pošto se vjeruje da izaziva svađe koje mogu završiti tučom pa čak i ubistvom. Godine 1889. u Mühlbachu jedan Rumun je ubijen tokom igre; njegova majka je tvrdila da se to desilo jer su zaboravili izbaciti mačku iz sobe.

Slovaci, naprotiv, mačku smatraju sretnom: onaj uz koga se ona privije tokom igre pobjeđuje, a dijete koje se rado igra s mačkama postaće veliki igrač karata.

Mađarsko stanovništvo Kalotašeg okruga vjeruje da će izgubiti onaj kraj čijih nogu tokom igre legne pas, a da će pobijediti onaj koga pas poliže. U istom kraju igrač koji je nekoliko puta zaredom izgubio okreće šešir ili kapu (okrene prednji dio unazad), pljune lijevo i desno i kaže: „Okreni se sreća!”

Mađari i Sasi vjeruju da će dobiti onaj ko tog dana slučajno obuče košulju ili donje rublje naopako.

ČARANJEM DO SREĆE

Postoje i sredstva pomoću kojih čovjek, vjeruje se, mora stalno dobijati. Slovaci i Česi vjeruju da onaj ko pojede pupčanu vrpcu nekrštenog umrlog djeteta uvijek pobjeđuje u kartanju. Kod Mađara se pak tvrdi da u tu svrhu treba kod sebe nositi malo krvi obezglavljene osobe ili jaje sa Velikog petka.

Kalotaški Mađari vjeruju da onaj ko želi stalno pobjeđivati treba da u ponoć novim nožem ureže ležeći krst na lijevoj dlanu; krv koja poteče treba da se popije, a zatim da se pljune na špil karata koji se potom zakopa u humku groba čovjeka poznatog kao vrstan kartaš. Ako se pri tome pojavi đavo, ne smije se pobjeći, jer će ga u suprotnom rastrgnuti.

U Transilvaniji seljaci kazaju o „springwurzel“ (skačući korijen) koji svom vlasniku donosi dobitak. Ko ga nađe, treba da se posiječe u lijevu dlan i u ranu stavi korijen. On brzo uraste u meso, i tom rukom se mogu otvarati i najjače brave; ako igrač tom rukom dijeli karte, uvijek pobjeđuje.

U južnoj Mađarskoj vjeruje se da uvijek dobija onaj ko kod sebe nosi biljku „szarkaláb“ (svračija noga, Astragalus glycyphyllos).

Prema vjerovanju Bunjevaca, stalni pobjednik u kartama je onaj ko nosi konac na goloj lijevoj nadlaktici, ispleten od konjske dlake i dlake žene koja je umrla na porođaju.

Rumuni vjeruju da se uvijek dobija ako se na Bogojavljenje opne (plivaće kožice) patke ušiju u unutrašnjost čizama; ili ako se krzno tvorа nosi kao ulošak u cipeli. Cigani čergaši u istu svrhu koriste krzno tekunice (zieselmaus). Još k tome, Cigani tvrde da ako neko ruke pospe osušenom prašinom krvi žene koja je umrla na porođaju, sigurno će pobijediti.

TJERANJE ĐAVOLJEG DAHA

Mađarski narod igraće karte naziva i „đavoljom Biblijom“ te vjeruje da su duše strastvenih kartaša predane đavolu. U Transilvaniji potapaju špil karata u blagoslovljenu vodu i spaljuju ih na ugljenu ukradenom iz crkvenog kadionika; pepeo zatim miješaju čovjeku u hranu i piće da bi mu ogadili kartanje. Ili mu, dok spava, kapnu na srce kap voska sa svijeće koja je gorjela u crkvi. Prema rumunskom vjerovanju, to iz čovjeka tjera „đavolji dah“ (fume dracului) koji ga nagoni na kartanje.

Saske žene u istu svrhu miješaju u hranu muškaraca samljevene oklope rakova, dok Mađarica prereže jednu vlas svoje kose na dva dijela, pa jedan dio ušije mužu u hlače, a drugi u bračni krevet, da muž „nema mira i mora se vratiti kući“. Ili od nekoliko karata napravi krst tako što ih sašije, pa ga stavi ispod jastuka muža. Ako on spava na tom jastuku, sanja toliko strašne stvari da izgubi volju za kartanjem.

Zašto su ljudi opsjednuti kartanjem (psihologija rizika)

Kockanje, uključujući poker, nije samo igra novca nego i igra emocija i identiteta. Ljudi često postaju opsjednuti jer poker aktivira nekoliko snažnih psiholoških mehanizama: Dopamin i neizvjesnost: mozak jače reagira na nagradu koja nije sigurna nego na sigurnu nagradu. Zato “možda dobijem” djeluje snažnije od “dobit ću”. Iluzija kontrole: poker daje osjećaj da je sve “u znanju i strategiji”, pa ljudi vjeruju da mogu nadigrati sreću, iako varijanca često uništi i dobre igrače. Blizu pobjede (“near miss”): situacije kad netko izgubi za dlaku (npr. “falila mi je jedna karta”) pojačavaju želju da nastavi igrati. Adrenalin i ego: pobjeda nije samo novac, nego dokaz sposobnosti, dominacije i “čitanja ljudi”.