Kao što je poznato u paganskom Krugu godine postoji osam velikih svečanosti od kojih svaka pojedinačno označava sezonsku prekretnicu. Za svaki od tih praznika ljudi iskazuju zahvalnost Bogu i Boginji, simbolima prirode, na njihovoj blagodarnoj moći i zaštititi. Naravno, ovi festivali nisu stvar prošlosti nego se još uvijek aktivno obilježavaju i dostojno proslavljaju te nas uče najstarijoj i najvećoj mudrosti – da moramo poštovati prirodu od koje nam ovisi vlastiti opstanak.
Između prvog i drugog avgusta svake godine obilježava se Lammas, jedan od četiri „Velika Ezbata“, što ga čini važnijim datumom u paganskom Krugu godine. Hronološki gledano festival se nalazi otprilike na pola puta između Lithe, ljetnog solsticija i Mabona, jesenje ravnodnevnice, te označava početak sezone žetve. Iako svečanost “pada” na često najtopliji dio ljeta, ovo je ujedno i trenutak kad su uočljivi prvi nagovještaji jeseni; zrele cerealije su spremne za požnjeti, sa drveća počinju padati plodovi, a skraćenje dnevnog svjetla postaje sve očitije svakim novim zalaskom Sunca. U ovom trenutku zahvaljujemo na obilju protekle sezone rasta i radujemo se preostalim sedmicama ljetnje svjetlosti i topline dok nastavljamo ubirati ono što smo posijali.
Lammas službeno otvara sezonu slavljenja žetve koja završava na Samhain, pagansku Novu godinu. Kao prvi od tri festivala skupljanja plodova on proslavlja žetvu pšenice. Kako nam je svima poznato žito je najvažnija kultura za većinu ljudi na planeti. Ukoliko bi predugo ostalo na poljima ili ako se hljeb ne ispeče na vrijeme, porodice bi mogle izgladnjeti. Međutim, u davnim vremenima na sjeveru Evrope nije bilo poželjno započinjati žetvu prije Lammasa. Naime, ako bi neko to učinio tumačilo se da je pšenice iz prethodne godine ponestalo prije nego što je sljedeća žetva bila spremna. A to je onda značilo da poljoprivrednici nisu sposobni osigurati hranu za svoju zajednicu, što je bila velika sramota i štetilo je ugledu. Kako za pojedince tako i za cijeli taj kraj.
Sa potpunim pravom ovaj dan se naziva Praznik Hljeba jer to zaista i jeste. Naziv Lammas dolazi od staroengleske fraze koja u prijevodu znači “masa hljeba”. Na Lammasu prvi snopovi žita bili su poževeni već ujutro, a do noći bi se od nove pšenice tojest brašna zamjesile i ispekle prve pogače za gozbu. Taj praznični hljeb se u ranom periodu kršćanstva odnosio u crkvu i polagao na oltar da se tokom mise blagoslovi. Ovaj običaj je dobar primjer kako su paganizam i kršćanstvo neko vrijeme mogli koegzistirati, pa čak i miješati se. Naravno, sve je to bilo moguće dok Crkva nije prigrabila moć pa se iz janjeta preobrazila u krvoločnog vuka željnog bogatstva i vladanja.
Vještičija mitologija pripovijeda da snaga Boga počinje slabiti u ovo vrijeme, pošto dani postaju sve kraći a usjevi su spremni za ubiranje. U nekim tradicijama, Bog Sunca zapravo ulijeva svoju životnu snagu u žito i tako se žrtvuje, u određenom smislu, kada se žito posječe srpom.
BOŽJA BRADA
Lammasovi rituali povezani su sa žetvom i zahvalnošću te prepoznavanjem manifestacija naših namjera koje su se do sada odvijale tokom godine. Izrada hljeba uobičajen je način obilježavanja praznika, jer predstavlja donošenje sjemena namjere u puni plod. Ljudi bi takođe pravili tzv bradu od prvog pšeničnog snopa za upotrebu u ritualima i magiji. Pšenična brada simbolizira Boga i tradicionalno se vješala na zid u kući ili u hambaru kako bi štitila dom od zla ili osiguravala berićet do naredne godine.
Moderni pagani na ovaj dan peku hljeb, pogaču i kolače u čast drevne žetve žitarica, čime se odaje počast prirodi koja nas hrani. Oltar se ukrašava simbolima sezone među kojima su srp i kosa (jer se koriste za sječu žita), kukuruz, grožđe, jabuke…, sve ono što priroda nudi u ovo vrijeme. Neki od festivalskih rituala uključuju bacanje slamnatog kruga i izgovaranje posebnih riječi koje simboliziraju zahvalnost zemlji na žetvi. Nakon opisanih rituala, svi prisutni jedu malo hljeba, a mogu i piti vino da zaliju obrok. Kao i u svakom paganskom slavlju naglašen je socijalni aspekt: solidarnost unutar zajednice i osjećaj pripadnosti, ne samo kao ljudskog korpusa, nego pripadnosti prirodi koja nas okružuje i održava na životu.
Drugo ime za Lammas je Lughnasad (izgovara se Loo-nas-ah), po nazivu drevnog keltskog festivala koji se obilježavao također na ovaj datum. Lughnasad slavi boga Lugha, koji je povezan sa Suncem (njegovo ime se u prijevodu otprilike prevodi kao „sjajno“), kao i mnogim vještinama i talentima, uključujući gradnju, kovanje željeza, poeziju i magiju. Irska legenda kaže da je festival započeo sam Lugh, kada je održao sprovod i sportsko takmičenje u čast svoje hraniteljice maćehe Tailtiu. Ta je boginja, prema predaji, umrla od iscrpljenosti nakon čišćenja irskih ravnica kako bi ljudi mogli uzgajati usjeve. Lugh je također bio veliki ratnik, pa stoga mnoge paganske skupine ovaj praznik provode u takmičarskom duhu slaveći tako početak žetve. Isto tako, u čast Lughu, ljudi izrađuju alate i ukrase za svoju kuću, predstavljajući njegove vještine u tim područjima.
Wiccani i drugi moderni pagani, koji slijede keltsku tradiciju, mogu usmjeriti svoje proslave na zahvaljivanju za vlastite vještine i talente, kao i za žetvu žitarica, ali i tu je naglasak na zahvalnosti. Oltar se ukrašava bojama ljeta i jeseni – žutom, narančastom, crvenom, zelenom i smeđom. Također, poželjni su i simboli žetve poput kosa i košara i, naravno, pogače. Lammasova gozba definitivno bi trebala uključivati hljeb, kao i voće i povrće s kasnog ljeta, kukuruz i druga jela od žitarica. Svaka čarolija vezana za osiguranje obilja i sretan dom u ovo je vrijeme posebno moćna te se preporučuje za prakticiranje.
Festival je poznat i pod ovim nazivima: Lughnasa, Gŵyl Awst, Avgustovska Noć, Prva Žetva, Praznik Hljeba, Žetveni Dom, itd.
Raif Esmerović
