Autorica: astrolog Dragana Kovačević – URANOVA DECA
Postoji jedna posebna vrsta bola na koju vas niko ne upozori.
O njoj se uvijek vješto ćuti..
To nije bol samoće.
Nije ni bol odbacivanja.
To je bol trenutka u kojem sjedite naspram nekoga koga poznajete čitavog života, roditelja, brata ili sestre, najboljeg prijatelja, i odjednom shvatite da osoba kojoj se oni obraćaju više ne postoji.
Na sebi još uvijek nosite masku starog identiteta. Klimnete glavom u pravom trenutku. Smješkate se šalama koje ste čuli hiljadu puta. Odgovarate onako kako se od vas očekuje. Ali negdje duboko u vama nešto se promijenilo.
A znate šta je najgore ?
Oni to ne vide.
Ne osjećaju zemljotres koji se u vama već desio. I dalje razgovaraju sa vama.
Sa onim dijelom vas na kojoj su do sada izgradili čitav odnos.
Ali tog dijela ličnosti više nema.
I kada konačno prestanete da se pretvarate, kada napokon dopustite tom starom identitetu da umre, ono što slijedi nije mirno. Naprotiv.
To može biti jedno od veoma teških iskustava kroz koje ljudsko biće prolazi.
Svaki odnos koji ste ikada imali bio je izgrađen na nekoj vrsti sporazuma.
Ne ugovora koji ste potpisali, već prosto razumijevanja, i uloge koju ste pristali da igrate u zamjenu za osjećaj pripadnosti.
Možda ste u porodici bili mirotvorac.
Onaj koji održava emotivnu ravnotežu.
Možda ste među prijateljima bili zabavljač. Onaj koji sve u sekundi osmjehom probudi.
Možda ste na poslu bili pouzdani.
Onaj koji nikada ne kaže „ne“.
Te uloge najčešće nismo svjesno izabrali.
One su nastale iz naših ranih iskustava, iz svega što smo naučili o tome šta moramo biti da bi opstali u sredini u kojoj smo se našli.
U kojoj živimo, a ona nam polako postaje tijesna.
Carl Jung je to nazivao Personom, maskom koju nosimo kako bismo mogli da stupamo u odnos sa svijetom.
Svima nam je potrebna.
Onaj ko kaže da je nema, slagao je sebe.
Ali kada Persona postane previše kruta, kada se maska toliko prilijepi uz lice da više ne možemo razlikovati jedno od drugog, gubimo pristup svom autentičnom biću.
Postajemo uloga.
I zaboravljamo da ispod nje uopšte postoji neko.
Neko ko osjeća, želi, traži, pripada sebi prije svega..
A onda se nešto desi u Vama.
Možda kriza. Ili gubitak.
Period duboke iscrpljenosti. Tuge.. Razočarenja. Bola..
A možda promjena samo dolazi tiho, godinama, gotovo neprimjetno, kroz gomilanje trenutaka u kojima osjećate da ste sve manje živi, i ako negdje duboko znate koliko bi zapravo mogli i željeli od života, nedostaje uvijek malo..
I šta god da bude okidač, posljedica je ista.
Počinjete da povlačite svoje projekcije iz starih uloga.
Prestajete automatski da ugađate drugima.
Prestajete da se smijete onome što vam nije smiješno.
Počinjete da izgovarate misli koje ste nekada potiskivali.
I vaše okruženje to primjećuje.
Možda ne svjesno odmah.
Ali osjeća.
Osjeća odsustvo nečega što je nekada bilo tu.
I tada nastaje poremećaj u čitavom polju odnosa.
Jer kada prestanete da igrate svoju ulogu, druge ljude prisiljavate da se suoče sa dijelovima sebe koje su ranije prebacivali na vas.
A to može biti zastrašujuće.
Zato dolazi otpor.
Govore vam da ste se udaljili.
Da ste postali hladni.
Da ste se promijenili.
Da mislite da ste bolji od drugih.
Te optužbe ne nastaju tek tako.
One su često predvidiva reakcija na rušenje starog sporazuma, onoga koji nije nigdje zapisan, ali je postojao.
I ne, ljudi oko vas nisu nužno negativni.
Oni reaguju na prijetnju psihološkoj arhitekturi odnosa kakav su poznavali.
Ali razumijevanje toga ne čini bol manjim.
Jer možda ne činite ništa pogrešno.
Možda samo napuštate ulogu koja vas je polako ubijala.
…tu počinje divljina, i priroda tamnog Mjeseca, poznatog kao Lilith.
I tu se otvara jedan veoma opasan prostor.
Između jednog identiteta i drugog.
Između jednog svijeta i drugog.
Staro ja je rastavljeno, ali novo još nije rođeno.
I upravo je to, prema mnogim opisima, psihološki jedan od najbolnijih dijelova čitavog procesa.
Jer dok ste živjeli kroz staru Personu, makar ste znali ko ste.
Imali ste ulogu.
Imali ste odnose koji su funkcionisali zahvaljujući toj ulozi.
Možda ste bili nesrećni, ali ste znali svoje mjesto.
A sada?
Nema ga.
Sve je otišlo od vas.
I ta praznina koju sada osjećate..
..mjesto je preobraženja.
U psihološkom smislu, takva iskustva prisiljavaju čovjeka na transformaciju. Sa njega skidaju ono što nije suštinsko. Spaljuju ono što je postalo lažno.
I to je zaista posebna vrsta tuge za koju nas niko ne priprema.
Kada neko umre, postoji priprema za njegov fizički odlazak..
Postoji sahrana.
Postoji vrijeme tugovanja.
Postoji društveno priznanje gubitka.
Ali kada prerastete sebe, nema sahrane.
Nema ceremonije.
Nema mjesta na koje ćete odnijeti cvijeće.
Postoji samo tiha, privatna bol spoznaje da vam je nešto što je nekada bilo presudno važno sada postalo strano.
A postoji još nešto što taj bol čini težim.
Krivica.
Jer ste vi izabrali ovo.
Izabrali ste da rastete.
Izabrali ste da postavite granice.
Izabrali ste da odete.
Pa kako onda imate pravo da žalite za nečim od čega ste sami otišli?
Na to pitanje ne postoji čist i jednostavan odgovor.
Možete napustiti nešto i još uvijek tugovati za tim.
Možete izabrati jedan put i žaliti za svim putevima kojima nikada nećete krenuti.
To što tugujete za nečim ne znači da je odlazak bio greška.
Tuga ponekad samo govori koliko je veza nekada bila duboka.
Govori da ste čovjek.
Pa kako onda proći kroz sve to?
Kako žaliti za starim identitetom, a ne pretvoriti tugu u gorčinu i ogorčenost?
Prvo, morate sebi dozvoliti da tugujete.
Zvuči jednostavno, ali u praksi je radikalno..
Zato tu dozvolu morate dati sami sebi.
Drugo, morate naučiti da razlikujete tugu od optuživanja.
Lako je skliznuti u priču u kojoj ste vi žrtva, a svi ljudi iz vašeg starog života postaju negativci.
Ali to više nije tuga.
To je gorčina.
Istinska tuga priznaje gubitak bez potrebe da od drugog čovjeka napravi čudovište.
Treće, potrebno je razviti sposobnost da nosite sopstveno emotivno iskustvo bez neprestane potrebe da vam ga neko potvrđuje.
Kada napustite staru sredinu, gubite ogledalo koje vam je godinama vraćalo sliku vašeg identiteta.
I tada morate naučiti da budete sopstveno ogledalo.
Ali Vam se odraz možda u početku neće svidjeti.. Možda čak i ne budete jasno vidjeli.
Zato postoji jedna izuzetno važna razlika.
Razlika između zdravog odvajanja i izolacije.
Zdravo odvajanje je svjestan i namjeran proces.
Nastaje iz razvoja.
Prirodna je posljedica prihvatanja sebe.
U njemu postoji težina, ali nema potrebe za osvetom.
To je poput drveta koje svojim korijenjem i granama nastavlja da raste u drugom pravcu, ne zato što je stijena pored njega učinila nešto loše, već zato što život u njemu zahtjeva prostor.
Izolacija nastaje iz rane.
Ona u sebi nosi gorčinu.
Njena skrivena poruka glasi:
„Ne treba mi niko. Mogu potpuno sam.“
Ali to nije sloboda.
To govori rana.
Rana ličnosti koja se u dubini bića plaši prihvatanja.
Opasnost izolacije jeste u tome što može izgledati gotovo isto kao zdravo odvajanje.
Ali unutrašnje iskustvo potpuno je drugačije.
Zdravo odvajanje i dalje sadrži otvorenost. Čak i u periodu samoće postoji osjećaj da je nova povezanost moguća.
Izolacija donosi zatvaranje.
Čovjek postaje tvrd.
Defanzivan.
Počinje da priča da nikome ne može vjerovati.
A najteže je prihvatiti sebe.
U tome je izazov.
Ne samo promijeniti okolinu.
Ne pronaći nove ljude.
Već prihvatiti sebe.
Cijelog sebe.
I dijelove koje su vas naučili da odbacujete.
I dijelove koje ste sakrivali od svijeta.
I ono što ste godinama projektovali na druge.
To je rad sa sjenkom.
To je Lilith.
To je put prema spoznaji i razumijevanju tamne strane svakoga od nas…
A kada čovjek zaista počne da prihvata sebe, događa se nešto neobično.
Prestaje mu biti potrebno da okruženje potvrđuje njegovu vrijednost.
Prestaje da čeka druge da mu kažu ko je.
Prestaje da igra uloge kako bi zaslužio pripadanje.
Postaje slobodan.
Zato napravi sljedeći korak.
Kakav god bio.
Koliko god malen.
Zadrži granicu koju si postavila.
Izgovori ono što je istinito.
Povuci se iz prostora u kojem više ne možeš da rasteš.
I vjeruj da nisi izgubljena.
Samo si između dva svijeta.
Bol koju sada osjećaš, usamljenost, dezorijentacija i tuga, ne moraju biti kraj.
Mogu biti početak.
Porođajni kanal jednog novog identiteta.
Vatra kroz koju prolazi ono staro da bi se pojavilo ono što je dugo čekalo da dobije oblik.
Nemoj bježati od tog procesa.
Ne pokušavaj da ga preskočiš.
Prođi kroz njega.
Dopusti mu da učini ono zbog čega je došao.
I možda ćeš jednoga dana, prije ili kasnije, izaći iz te divljine i pogledati unazad.
Tada ćeš možda bolje shvatiti.
Vidjećeš da izolacija nije morala biti kazna.
Bila je prostor.
Prostor u kojem više nisi mogla da budeš ono što su drugi od tebe očekivali.
Prostor u kojem su stare uloge izgubile moć.
Prostor u kojem si, možda prvi put, morala da se susretneš sa sobom bez publike, bez potvrde i bez maske.
I upravo tamo, gdje više nije bilo nikoga da ti kaže ko treba da budeš, počela si da otkrivaš ko zapravo jesi.
Privilegija jednog života jeste postati ono što zaista jesi.
To je tvoja privilegija.
To je tvoje putovanje.
I to je posao na koji si pozvana.
To je Lilith u Jarcu, i to će nam donijeti narednih mjeseci..
Svakome, pa i meni. 💜
Sretno 🍀
