Zašto se ošišana kosa nije bacala bilo gdje?
Prema narodnim vjerovanjima, vlas kose bila je svojevrsni lični potpis. Zbog toga se ošišana kosa nije ostavljala na raskršću, pragu, groblju, u tuđoj kući ili na mjestu kojim prolazi mnogo ljudi.
Posebno se upozoravalo da kosu ne treba ostavljati osobi kojoj se ne vjeruje. Strahovalo se da bi mogla biti stavljena u čvor, zakopana, spaljena uz određene riječi ili upotrijebljena za pokušaj magijskog vezivanja.
U pojedinim krajevima ošišana kosa se pažljivo sakupljala i spaljivala, dok se drugdje zakopavala pod zdravo drvo. Postojalo je i vjerovanje da je kosa sigurna ako je odnese tekuća voda, jer voda prekida vezu, čisti energiju i odnosi prošlost.
Danas nema potrebe spaljivati kosu niti je bacati u rijeke i prirodu. Ako želite poštovati simboliku starog običaja, možete je zamotati u komad običnog papira i odložiti u zatvorenu kantu za otpad. Najvažnija je namjera da se završeni dio prošlosti mirno otpusti.
Kosa u ljubavnoj magiji
Kosa je naročito često spominjana u starim ljubavnim ritualima. Jedna vlas voljene osobe smatrala se dovoljnim simbolom za stvaranje magijske veze.
U nekim tradicijama dvije vlasi bi se vezivale crvenim koncem, stavljale u mali medaljon ili čuvale uz zajedničku fotografiju. Vjerovalo se da takav postupak čuva ljubav i vjernost.
Ipak, postoji velika razlika između zajedničkog simbola ljubavi i pokušaja upravljanja tuđim osjećajima.
Korištenje nečije kose bez znanja i pristanka smatralo se ulaskom u tamniji dio magije. Namjera takvih postupaka bila je da se druga osoba emotivno zaveže, da ne može otići ili da izgubi interesovanje za bilo koga drugog.
Takve rituale ne treba izvoditi. Ljubav koja mora biti prisiljena, zaključana ili kontrolisana nije zdrava ljubav. Svaka duhovna praksa trebala bi poštovati slobodnu volju i dostojanstvo drugog čovjeka.
Ako dvije osobe žele napraviti simbol zajedništva, mogu sačuvati zajedničku fotografiju, poruku ili drugi predmet koji su obje dobrovoljno izabrale. Tuđa kosa nikada se ne uzima tajno.
Češalj se nekada nije posuđivao
Češalj je bio jedan od najličnijih predmeta u kući. Osim iz razumljivih higijenskih razloga, postojalo je vjerovanje da češalj tokom svakodnevne upotrebe sakuplja čovjekove misli, brige i energiju.
Zato se češalj nije rado posuđivao.
Vjerovalo se da osoba koja se češlja tuđim češljem može preuzeti dio tuđe tuge, nemira ili ljubavnih problema. Posebno se pazilo da vlasi koje ostanu među zupcima ne dospiju u pogrešne ruke.
Stare žene su djevojkama govorile da kosu ne češljaju kasno noću ispred otvorenog prozora. Noć se smatrala vremenom kada su granice između vidljivog i nevidljivog svijeta slabije, a raspuštena kosa simbolom otvorene i nezaštićene energije.
Ovo je narodno vjerovanje, a ne dokaz da noćno češljanje može izazvati nesreću. Ipak, običaj pokazuje koliko se kosa nekada ozbiljno povezivala sa ženskom snagom, ljepotom i tajnama.
