Oslobodite se emocionalnog tereta
Većina ljudi u tridesetima ili četrdesetima osjeća neku vrstu izgubljenosti. Dječje snove o tome „što ću biti kad narastem“ zamijenili su realni planovi motivirani brigom za egzistenciju. Ideal majčinstva ili očinstva (uza sve slatke i zaigrane trenutke) donosi umor i rastrganost između brojnih obaveza, a tu je i svijest o prolaznosti života koja se ocrtava u starenju roditelja. Svaka je životna faza zahtjevna na svoj način, a izazov je još veći ako nosimo emocionalni teret koji je nastao u prethodnim fazama…
Jedan od najcjenjenijih istraživača psihosocijalnog razvoja, američki psiholog i psihoanalitičar njemačkog podrijetla Erik Erikson, život je podijelio u devet razvojnih faza. Ulazak u svaku novu fazu donosi nove razvojne zadatke, potencijalnu krizu i razdoblje povećane ranjivosti, ali to je istodobno razdoblje novih potencijala koji mogu otvoriti sasvim neočekivane životne mogućnosti.
Prva razvojna faza: Povjerenje
Prva razvojna faza počinje s rođenjem i traje do osamnaestog mjeseca života. U toj fazi dijete prije svega uči primati, a identitet se strukturira oko uvjerenja „ja sam ono što mi je dano“. Ako dijete, sasvim nesvjesno, osjeća da može imati povjerenja u roditelje (osobito u majku) da će biti zbrinuto, nahranjeno i njegovano, onda razvija dvije vrlo važne vrline koje će mu poslužiti kasnije u životu – nadu i vjeru. Pritom se ne misli na religioznost nego, kako kaže Erikson, vjerovanje u dostižnost žarkih želja unatoč mračnim nagonima i bijesu koji obilježavaju početak postojanja.
Drugim riječima, ako je trauma rođenja koja se očituje potpunom bespomoćnošću i ovisnošću o roditeljima zaliječena pažnjom i ljubavlju, dijete razvija osjećaj temeljnog povjerenja koji mu kasnije, u tridesetima i četrdesetima godinama, omogućuje da se osjeća dovoljno sigurnim u svijetu i da ima dovoljno vjere u ostvarenje svojih potencijala. Ako se to povjerenje nije imalo priliku razviti, u odrasloj dobi nastaju ovisnički odnosi, stvara se osjećaj pesimizma i napuštenosti ili se razvija paranoja.
Prvi mjeseci života zaista su najvažniji. Temeljno povjerenje koja se u tom razdoblju života ima priliku razviti Erikson naziva kamenom temeljcem zdrave ličnosti. Kasnije, u odrasloj dobi, nedostatak toga temeljnog povjerenja pokušava se zaliječiti na razne načine, što donosi nove životne probleme. Mnoge djevojke i žene zbog toga se zaljubljuju i poklanjaju povjerenje muškarcima koji toga nisu dostojni. Neki se pak okrenu duhovnosti u kojoj univerzum ima ulogu majke koja ispunjava želje te bezuvjetno voli i prihvaća. Neki ostanu trajno lakovjerni jer uporno traže neki autoritet kojem bi mogli vjerovati.
Svi ti pokušaji kompenzacije vode u razočaranje, ali ipak imaju afirmativnu notu – pokazuju težnju prema ostvarenju povjerenja. Iako nitko ne voli biti razočaran, jednom kada se razne „iluzije povjerenja“ istroše i osoba si dopusti temeljno razočaranje životom (tj. majkom koja je u prvim mjesecima bila bogoliki izvor života), tu je prilika za istinsko zalječenje kroz priznavanje, dopuštanje i njegovanje svoje ranjivosti umjesto kroz traženje „ljekovite iluzije“ koja samo vodi u novo zalijetanje u odnose i situacije koji iznova završavaju povredom.
Druga razvojna faza: Autonomija
U drugoj fazi razvoja, koja traje od osamnaestog mjeseca života do treće godine, roditelji ohrabruju dijete da razvija aktivno i autonomno ponašanje, ali ga istodobno uče i zabranama te ograničenjima. Dijete je i dalje vrlo ovisno o roditeljima, ali mu je iznimno važno da ima vlastitu volju pa se u ovoj fazi razvoja identitet gradi oko uvjerenja „ja sam ono što hoću“.
Ako su roditelji suviše kruti i ne vode računa o djetetovoj volji, koja je temelj zdravog osjećaja moći, dijete se osjeća poraženo i njime dominiraju sram i sumnja. No ako su roditelji previše popustljivi, dijete gubi svaki osjećaj srama i sumnje koji su u maloj količini nužni za propitivanje vlastitih postupaka i za dobro prepoznavanje tuđih granica.
Dopuštaju li roditelji djetetu da u nekim situacijama ima svoju volju i daju mu do znanja da je njegova volja važna, ali mu također postavljaju granice i zahtijevaju poslušnost u svim onim situacijama u kojima nije dovoljno zrelo da donosi svoje odluke, kao zalog za budućnost razvijaju se dvije nove vrline – volja i samokontrola. Usto, razvija se i hrabrost za provođenje vlastite volje, ali sa zdravim obzirom prema drugima – uz empatijsko promišljanje o tome kako će to na njih utjecati.
Ako roditelji sustavno zatiru djetetovu volju ili mu pak u svemu udovoljavaju, u odrasloj se dobi, ovisno o temperamentu i osobnosti, to odražava kao kronična nemoć i izbjegavanje te impulzivnost i opsesivnost. Zato u odrasloj dobi neki ljudi neće ni pokušati ostvariti nešto što bi htjeli ili će ulaziti u nerealne projekte nakon kojih će se osjećati kao gubitnici. Neki će pak opsesivno pokušavati kontrolirati život držeći se naučenih formula ili rituala jer im to pospješuje osjećaj moći, tj. ne izlaže ih osjećaju nemoći, a neki će slušati glas otpora i stalno se skrivati strahujući od toga da se na neki novi način izlože i time riskiraju da ponovo osjete posramljujući poraz ili duboku bespomoćnost.
Međutim, roditeljske pogreške ne moraju biti toliko sudbonosne. Tijekom života moguće je stalno istraživati svoje sposobnosti, testirati ideje u realnosti i malo-pomalo prihvaćati okvire te ograničenja koja stvarnost postavlja kako bismo, unatoč sramu, smogli hrabrosti ostvariti svoje ciljeve i ući u odnose koji donose osjećaj važnosti i intime.
Treća razvojna faza: Inicijativa
Treća razvojna faza traje od treće do šeste godine i karakterizira je povećanje djetetove moći nad okolinom, ali i povećanje odgovornosti. Kroz igru i maštu dijete je sposobno mijenjati stvarnost pa se osjećaj identiteta strukturira oko ideje „ja sam ono što mogu zamisliti da želim biti“. Roditelji koji su djetetu dobar autoritet, koji pokazuju razumijevanje i podržavaju ga u njegovim inicijativama, omogućuju mu da u budućnosti ima osjećaj svrhe.
Roditelji koji kažnjavaju svaku djetetovu inicijativu uzrokuju osjećaj krivnje koji se kasnije manifestira kao povučenost. Oni previše popustljivi stvaraju u djetetovoj ličnosti crte bezobzirnosti i nemilosrdnosti, što dovodi do razmišljanja „cilj ne bira sredstvo“, a kasnije se u životu razvija u antisocijalno i narcisoidno ponašanje. Prevelika povučenost može dovesti do velikih problema u stvaranju intimnosti i ostvarenju životnih ciljeva, a upravo prema tomu vodi i narcisoidnost. Kada je riječ o narcisoidnom poremećaju ličnosti, svojom nemogućnošću uvažavanja drugih narcisoidni ljudi uništavaju bliskost. Njihova nerealna slika o vlastitoj moći i važnosti u sukobu s realnošću stalno im stvara nepodnošljiv osjećaj nemoći koji eksplodira u „moć“ kroz slijepu destrukciju, tzv. narcistički bijes.
Zdrava inicijativa koja se manifestira u poduzetnosti nešto je što se kasnije u životu može njegovati, ali to nije baš jednostavno ako roditelji nisu pomogli da se izgradi od osamnaestog mjeseca do treće godine života. Zato će nekomu, kako bi izašao iz kruga negativnih uvjerenja koja ga vežu uz potisnute osjećaje, trebati poticaj i ohrabrenje, a nekomu upravo suprotno – postavljanje granica i sudaranje s okvirima realnosti.
Četvrta razvojna faza: Kompetentnost
Četvrta faza razvoja traje od šeste do dvanaeste godine. U tom se razdoblju kroz učenje za školu razvijaju marljivost i upornost, a identitet se gradi oko ideje „ja sam ono što učim“. Zato je iznimno važno da roditelj djetetu pruži osjećaj da je korisno i vrijedno nagrađujući ga za uspjehe, puštajući ga da samo testira svoje sposobnosti i učeći ga da je za svoje školske zadatke samo odgovorno.
Pretjerano štićenje djeteta i uspoređivanje s drugima vodi prema osjećaju inferiornosti, a ponekad i nesamostalnosti, što kasnije u životu rezultira osjećajem manje vrijednosti. Osjećaj manje vrijednosti nastaje i kod odličnih učenika čiji se odličan uspjeh „podrazumijeva“ i uopće se ne primjećuje, ali se zato loše ocjene itekako primjećuju, a možda i kažnjavaju.
Osjećaj nekompetentnosti kasnije u životu može stvarati velike probleme. Ljudi koji u djetinjstvu nisu imali priliku razviti osjećaj vlastite vrijednosti ponekad dođu do visokih postignuća (akademska karijera, uspjesi u sportu i sl.), ali i dalje se osjećaju kao prevaranti jer duboko u sebi vjeruju da nisu kompetentni i da sve te nagrade i priznanja zapravo ne zaslužuju nego su, eto, samo dovoljno dobro odglumili da ih zaslužuju pa su im ljudi povjerovali. Neki pak zbog osjećaja manje vrijednosti neće ništa ni započinjati jer im se čini da što god naprave nije dovoljno dobro ili da su drugi ionako uvijek bolji.
Stvaranje osjećaja vlastite vrijednosti bez dobre podloge u djetinjstvu prilično je teško i dugotrajno jer treba imati snage za izazove odraslog života, a osjećaji manje vrijednosti i nekompetentnosti su poput virova koji crpe energiju. Međutim, uz hrabrost za izlaženje iz učmale zone sigurnosti, uz stvaranje kruga podrške, po mogućnosti i uz psihoterapijsku pomoć – svakako je moguće.
Peta razvojna faza: Vjernost
Razdoblje između dvanaeste i devetnaeste godine ima posebnu ulogu u formiranju identiteta. Adolescenti nisu ni djeca ni odrasli i nalaze se u fazi lutanja, nesnalaženja i konflikta s okolinom. Oni žarko žele da ih grupa prihvati, žele se svidjeti suprotnom spolu, a istodobno im je važno da budu i ostanu „svoji“. Glavna pitanja oko kojih se strukturira identitet su „Tko sam ja? Što mogu? Što smijem? i Kakav bih trebao postati?“. Kada se dobro razvija, ova faza omogućuje stvaranje stabilnog identiteta koji se temelji na osjećaju jedinstvenosti i posebnosti.
Vrlina koja se u ovo vrijeme razvija jest vjernost, a karakterizira je težnja prema stabilnim intimnim vezama, prijateljstvu ili ljubavi prema nekoj slobodnoj aktivnosti. Kada se ne razvija dobro, ova faza kod adolescenata dovodi do konfuzije identiteta, a manifestira se kroz osjećaj zbunjenosti, strepnje, usamljenosti ili praznine. U odrasloj dobi ta konfuzija vodi prema potrazi za idolima, sljedbeništvu ili pak prema stalnom emotivnom „plutanju“ ili „svaštarenju“, nesnalaženju u životnim ulogama i zbunjenosti zbog oprečnosti između osobnih želja i zahtjeva okoline.
Šesta razvojna faza: Uspoređivanje
U odrasloj dobi sva prethodna iskustva imaju određeni utjecaj, s tim da neke specifične situacije na vidjelo izvlače specifične emotivne zastoje. Primjerice, ako na poslu šef ne podrži neku vašu inovativnu ideju, možda ćete osjećati dječju posramljenost i poraženost kakvu ste osjećali kada ste imali tri godine dok vam je otac govorio da mu stalno smetate s glupostima. Ili, primjerice, ako krenete na put, mogu misli okupirati nepotrebne brige i strahovi od katastrofa, a sve zbog pomanjkanja temeljnog povjerenja da će sve biti u redu, što proizlazi iz toga da je majka kad ste bili beba često ignorirala vaš plač pa duboko u sebi nosite poruku da vam, bude li vam teško, nitko neće pomoći.
Ako je jedna životna faza bila osobito teška, ona kasnije u životu može dominirati. Primjerice, možete doktorirati, predavati na fakultetu i stalno izlagati na znanstvenim skupovima da biste se jednostavno počeli osjećati kompetentnima jer su roditelji od vas očekivali da prolazite sa 5,0 i jer su vas stalno u negativnom svjetlu uspoređivali s vršnjacima. Upravo je akademski svijet savršeno polje za stalno urušavanje osjećaja kompetentnosti jer se sve temelji na autoritetima i hijerarhiji te nikada nema konačne potvrde kompetentnosti.
Sedma, osma i deveta faza: Intimnost, produktivnost i mudrost
Odraslu je dob Erikson podijelio na tri faze. Od dvadesete do dvadeset i četvrte idemo ili prema intimnosti (u ljubavnim vezama i prijateljstvima) ili prema izolaciji. Od dvadeset i pete do šezdeset i pete smo na vagi između produktivnosti i stagnacije, a od šezdeset i pete nadalje vrijeme je konačnog vrednovanja vlastitog života, što rezultira integritetom ili očajem.
Dakle, najprije intimnost, pa produktivnost, pa integritet. Ako smo imali teško djetinjstvo, sve će to ići mnogo teže jer se sva iskustva stečena u prethodnim fazama reflektiraju na buduće faze. Međutim, sva su iskustva, koliko god ona bila teška, naša, jedinstvena, i to prihvaćanje iskustava u konačnici daje osjećaj stabilnog identiteta koji se temelji na doživljaju kontinuiteta između onog što je bilo nekada, onog što je bilo danas i onog što zamišljamo da će tek biti.
