OGLEDALO NIJE STVARALO SLIKU – ONO JE OTVARALO GRANICU
Prva ogledala nisu izgledala poput današnjih.
Ljudi su vlastiti odraz posmatrali u mirnoj vodi, poliranim komadima kamena i sjajnim metalnim površinama.
Tek mnogo kasnije pojavila su se staklena ogledala kakva danas poznajemo.
Kada bi čovjek pogledao u mirnu vodu i ugledao lice koje se pomjera zajedno s njim, bilo je lako povjerovati da u toj površini postoji još jedan svijet.
Odraz je ličio na čovjeka, ali nije bio čovjek.
Ponavljao je svaki njegov pokret, a ipak se nalazio tamo gdje ruka nije mogla doprijeti.
Iz tog osjećaja nastala je ideja ogledala kao praga.
U brojnim predanjima ono nije predstavljalo običan predmet, već granicu između ovog svijeta i prostora sjenki, sjećanja, duhova i skrivenog znanja.
Ogledalo je pokazivalo dvostruku stvarnost: lice kakvo drugi vide i lice koje poznajemo samo mi.
Zbog toga se povezivalo sa tajnama, istinom i razotkrivanjem.
Pred njim čovjek teško može pobjeći od sebe.
Može skrenuti pogled, ali odraz ostaje.
U magijskoj simbolici ogledalo nema vlastitu energiju.
Njegova snaga nalazi se u tome što prima sliku, zadržava pažnju i vraća ono što mu je poslano.
Zbog toga se koristilo i za prizivanje i za zaštitu.
Isti predmet mogao je biti vrata ili štit.
Sve je zavisilo od namjere, načina upotrebe i vjerovanja osobe koja stoji pred njim.
