Neke riječi izgovorimo u ljutnji i odmah ih zaboravimo. Druge ponavljamo toliko često da postanu dio našeg identiteta.
„Ja nisam dovoljno dobar.“
„Nikome nisam potreban.“
„Sve moram sam.“
„Ljubav se mora zaslužiti.“
„Za mene je već prekasno.“
Ovakve rečenice ne mijenjaju život nekakvom trenutnom čarolijom. Međutim, kada ih izgovaramo svakoga dana, one počinju uticati na način na koji vidimo sebe, tumačimo postupke drugih ljudi i donosimo odluke.
Riječi postaju unutrašnja pravila.
Ako vjerujemo da nikome nismo potrebni, počet ćemo se udaljavati prije nego što nam neko pokaže koliko mu značimo. Ako vjerujemo da sve moramo sami, odbijat ćemo pomoć dok potpuno ne iscrpimo vlastitu snagu. Ako mislimo da ljubav moramo zaslužiti, pristajat ćemo na odnose u kojima stalno dokazujemo svoju vrijednost.
Najopasnije rečenice nisu uvijek one koje nam izgovore drugi. Ponekad su to riječi koje svakoga dana govorimo sami sebi.
Sreća ne počinje onda kada nestanu svi problemi. Počinje kada prestanemo sebe kažnjavati zbog toga što život nije savršen. Više o tome možete pročitati u tekstu Sreća je stanje, a ne proces.
1. „Ja nikome nisam potreban“
Ova rečenica najčešće ne nastaje iz istine, nego iz bola.
Možda vam se neko nije javio kada ste očekivali. Partner nije pokazao dovoljno pažnje. Djeca su zaokupljena vlastitim obavezama. Prijatelj je zaboravio važan datum. U takvim trenucima jedna situacija brzo preraste u konačan zaključak:
„Nikome nisam potreban.“
Kada se ova misao dovoljno puta ponovi, čovjek počinje živjeti u skladu sa njom. Prestaje prvi slati poruke. Ne govori kada mu je teško. Ne poziva druge na druženje jer unaprijed očekuje odbijanje. Postaje hladniji i zatvoreniji kako bi se zaštitio od novog razočarenja.
Drugi ljudi tada mogu pomisliti da mu je samoća potrebna i počnu mu ostavljati više prostora.
Tako se stvara začarani krug. Osoba se povlači jer vjeruje da nikome nije važna, a okolina se udaljava jer ne zna da je pomoć i bliskost potrebna.
Postoji velika razlika između misli „Trenutno se osjećam usamljeno“ i zaključka „Nikome nisam potreban“.
Prva rečenica opisuje trenutno osjećanje. Druga određuje cijelu našu vrijednost.
Usamljenost je iskustvo koje se može promijeniti. Ona ne govori koliko vrijedimo niti dokazuje da će zauvijek ostati dio našeg života.
Umjesto da kažete:
„Ja nikome nisam potreban“,
pokušajte reći:
„Trenutno se osjećam usamljeno, ali to ne znači da sam nevažan. Mogu napraviti prvi korak prema ljudima kojima vjerujem.“
Ponekad jedna iskrena poruka može prekinuti sedmice šutnje.
2. „Sve moram izdržati sam“
Na prvi pogled ova rečenica zvuči kao dokaz snage.
Osoba koja je izgovara želi pokazati da je sposobna, samostalna i otporna. Ne želi opterećivati porodicu. Ne želi pokazati slabost pred kolegama. Navikla je rješavati tuđe probleme i vjeruje da nema pravo govoriti o vlastitim.
Ali snaga nije isto što i potpuna usamljenost.
Ljudi koji sebi stalno govore da sve moraju sami često ignorišu vlastite granice. Rade i kada su iscrpljeni. Preuzimaju još jednu obavezu iako nemaju vremena. Slušaju probleme svih oko sebe, ali nikome ne govore šta se događa u njima.
Kada konačno izgube strpljenje ili snagu, osjećaju krivicu. Pitaju se zašto više ne mogu izdržati ono što su godinama nosili bez žaljenja.
Problem nije u tome što su postali slabi. Problem je što su predugo pokušavali biti jaki bez odmora i podrške.
Traženje pomoći nije priznanje poraza. Ono je znak da razumijemo vlastite granice.
Ponekad ćemo određeni problem zaista morati riješiti sami. Ipak, ne moramo kroz cijeli proces prolaziti bez razgovora, savjeta, odmora ili nečijeg prisustva.
Mnogi ljudi ostaju zarobljeni u ulozi osobe kojoj se sve događa, ali koja nikada ne traži ono što joj je potrebno. O tome zašto se u pričama o životnim problemima često doživljavamo samo kao žrtve pisali smo u tekstu Zbog čega smo stalno u psihološkim tekstovima – žrtve?.
Umjesto rečenice:
„Sve moram izdržati sam“,
recite:
„Odgovoran sam za svoj život, ali imam pravo potražiti pomoć, podršku i vrijeme za odmor.“
Čovjek ne postaje snažan zato što nikada ne padne. Snažan je i kada zna kome se može obratiti dok ponovo ustaje.
3. „Sa mnom nešto nije u redu“
Napravili ste grešku. Veza nije uspjela. Niste dobili posao. Neko vas je kritikovao ili odbacio.
Jedan događaj tada pretvarate u presudu cijeloj svojoj ličnosti:
„Sa mnom nešto nije u redu.“
To je jedna od najtežih rečenica koje čovjek može sebi ponavljati jer ne kritikuje samo postupak. Ona napada identitet.
Postoji ogromna razlika između rečenica:
„Donio sam pogrešnu odluku“ i „Ja sam pogrešan.“
„Ova veza nije uspjela“ i „Niko me nikada neće moći voljeti.“
„Nisam dobio posao“ i „Nisam sposoban ni za šta.“
Prve rečenice ostavljaju prostor za učenje i promjenu. Druge zatvaraju sva vrata.
Kada vjerujemo da sa nama nešto suštinski nije u redu, počinjemo skrivati vlastitu ličnost. U odnosima se trudimo biti ono što drugi očekuju. Ne govorimo šta želimo. Plašimo se da će nas neko napustiti ako vidi naše pravo lice.
Tada možemo postati pretjerano poslušni, povučeni ili stalno spremni izvinjavati se, čak i kada nismo učinili ništa loše.
Razumjeti sebe ne znači opravdavati svaki vlastiti postupak. To znači prepoznati odakle dolaze naši strahovi, reakcije i potrebe kako bismo ih mogli mijenjati bez mržnje prema sebi.
Više o toj važnoj razlici pročitajte u tekstu Razumijeti sebe – nije egoizam.
Umjesto:
„Sa mnom nešto nije u redu“,
recite:
„Prolazim kroz težak period ili sam napravio grešku, ali jedan događaj ne određuje cijelu moju vrijednost.“
Niste samo ono što vam nije uspjelo. Vi ste i sve što ste naučili, preživjeli, popravili i izgradili nakon toga.
4. „Ljubav moram zaslužiti“
Ovu poruku mnogi ljudi prvi put čuju još u djetinjstvu, čak i kada nije izgovorena direktno.
Dobri ste kada šutite.
Vrijedite kada postižete uspjeh.
Prihvaćeni ste kada ne pravite probleme.
Voljeni ste kada ispunjavate tuđa očekivanja.
Dijete tada može zaključiti da ljubav nije nešto što dobija zato što postoji, nego nagrada za dobro ponašanje, poslušnost i odricanje od vlastitih potreba.
U odrasloj dobi taj obrazac može postati veoma bolan.
Osoba stalno pokušava dokazati da zaslužuje partnerovu ljubav. Prašta ono što je povređuje. Daje više nego što može. Prihvata hladnoću, nepoštovanje i neizvjesnost jer se nada da će, ako bude dovoljno dobra, strpljiva i korisna, konačno biti izabrana.
Takav odnos postaje beskrajan ispit na kojem se pravila stalno mijenjaju.
Kada učinite jedno, očekuje se drugo. Kada riješite jedan problem, pojavljuje se novi uslov. Nikada ne stignete do trenutka u kojem možete mirno reći: „Sada sam dovoljno dobar.“
Zdrava ljubav ne znači da nikada nećemo morati raditi na sebi ili napraviti kompromis. Svaki odnos zahtijeva razgovor, odgovornost i prilagođavanje.
Ali postoji razlika između uzajamnog truda i stalnog dokazivanja da zaslužujemo osnovno poštovanje.
Ne morate se smanjivati kako bi se neko drugi osjećao veći. Ne morate se odreći glasa kako bi neko ostao. Ne morate trpjeti poniženje da biste dokazali odanost.
Umjesto:
„Ljubav moram zaslužiti“,
recite:
„Vrijedan sam ljubavi i poštovanja. Odnos se gradi zajedničkim trudom, ali moja vrijednost nije nagrada koju mi druga osoba dodjeljuje.“
Osoba koja vas zaista voli neće tražiti da svakoga dana polažete novi ispit za mjesto u njenom životu.
5. „Prekasno je da promijenim život“
Ova rečenica često zvuči razumno.
Godine su prošle. Pogrešne odluke su donesene. Veza je završena. Posao je izgubljen. Prilika je propuštena. Čovjek pogleda unazad i pomisli da više nema vremena za novi početak.
Ali iza riječi „prekasno je“ često se krije nešto drugo.
Strah da ćemo ponovo pogriješiti.
Strah od nepoznatog.
Strah da će se drugi smijati našoj odluci.
Strah da promjena neće odmah donijeti rezultat.
Lakše je proglasiti da je vrijeme prošlo nego ponovo pokušati i prihvatiti mogućnost neuspjeha.
Naravno, ne možemo vratiti prošlost. Neke mogućnosti su zaista završene, a određene odluke imaju posljedice koje se ne mogu potpuno izbrisati.
Ali završetak jedne mogućnosti nije završetak svih mogućnosti.
Možda ne možete vratiti godine provedene u pogrešnom odnosu, ali možete odlučiti kako ćete živjeti naredne. Ne možete promijeniti odluku koju ste nekada donijeli, ali možete promijeniti ono što ćete učiniti danas.
Novi početak ne mora izgledati dramatično. Ponekad započinje jednim telefonskim pozivom, prijavom na kurs, razgovorom koji odgađamo ili odlukom da više nećemo pristajati na ono što nas uništava.
Važno je prestati čekati osobu koja će doći i umjesto nas promijeniti naš život. Pročitajte i tekst Prestani čekati da te neko spasi: Život se mijenja onog trenutka kada izabereš sebe.
Umjesto:
„Prekasno je da promijenim život“,
recite:
„Ne mogu promijeniti ono što je prošlo, ali još uvijek mogu uticati na ono što dolazi.“
Možda niste na početku puta. Ali dok god možete donijeti novu odluku, niste ni na njegovom kraju.
Kako prepoznati rečenicu koja upravlja vašim životom?
Obratite pažnju na riječi koje izgovarate kada ste umorni, razočarani ili uplašeni. Upravo tada se najčešće pojavljuju uvjerenja koja nosimo duboko u sebi.
Uzmite papir i završite rečenicu:
„Kod mene se uvijek događa da…“
Nemojte dugo razmišljati. Zapišite prvi odgovor koji vam dođe.
Možda ćete napisati:
„Svi me na kraju napuste.“
„Nikada nemam sreće.“
„Moram svima udovoljiti.“
„Ne smijem pokazati slabost.“
„Za mene nema pravog mjesta.“
Zatim se zapitajte da li je to nepobitna činjenica ili zaključak koji je nastao iz nekoliko bolnih iskustava.
Pronađite makar jedan događaj koji ne odgovara tom uvjerenju. Ako vjerujete da vas svi napuštaju, sjetite se osobe koja je ostala. Ako mislite da nikada nemate sreće, pronađite trenutak kada vam se otvorila neočekivana mogućnost.
Cilj nije uvjeravati sebe da se loše stvari nikada nisu dogodile. Cilj je prestati jednu bolnu priču proglašavati pravilom cijelog života.
Ne mijenjajte negativnu rečenicu lažnom afirmacijom
Ako se osjećate potpuno slomljeno, vjerovatno vam neće pomoći da stotinu puta ponovite:
„Moj život je savršen.“
Vaš um zna da to trenutno ne osjećate i može pružiti još snažniji otpor.
Nova rečenica treba biti dovoljno pozitivna da otvori prostor za promjenu, ali dovoljno iskrena da joj možete povjerovati.
Umjesto „Svi me vole“, recite:
„Postoje ljudi koji me mogu prihvatiti, a ja učim kako da ih prepoznam.“
Umjesto „Nikada se ne plašim“, recite:
„Mogu osjećati strah i ipak napraviti mali korak.“
Umjesto „Ja sam potpuno uspješan“, recite:
„Svakoga dana mogu naučiti i uraditi nešto što me vodi prema sigurnijem životu.“
Afirmacija nije čarobna naredba svemiru. Ona je novi način razgovora sa sobom koji nas može usmjeriti prema drugačijem ponašanju.
Riječi koje ponavljamo postaju granice ili vrata
Nije moguće cijeli život provesti bez tuge, odbijanja, grešaka i straha. Pozitivno razmišljanje ne znači poricati stvarnost niti se pretvarati da nas ništa ne boli.
Prava promjena počinje kada prestanemo od bola stvarati identitet.
Niste bezvrijedni zato što vas jedna osoba nije znala voljeti.
Niste slabi zato što vam je potrebna pomoć.
Niste pogrešni zato što ste napravili grešku.
Ne morate zaslužiti osnovno poštovanje.
I nije prekasno samo zato što niste počeli ranije.
Riječi koje sebi ponavljamo mogu postati zidovi iza kojih se skrivamo, ali mogu postati i vrata kroz koja ćemo konačno izaći.
Zato sljedeći put kada čujete vlastiti glas kako govori: „Ne mogu“, nemojte ga pokušavati ušutkati silom.
Zastanite i dodajte jednu riječ:
„Ne mogu – još.“
U toj jednoj riječi nalazi se prostor za učenje, pomoć, pokušaj i novi početak.
A ponekad je upravo toliko prostora potrebno da cijeli život počne mijenjati smjer.
Pripremio: Albus Džanko za TrećaDimenzija.com
Napomena: Ako se osjećaj bezvrijednosti, beznađa ili usamljenosti dugo zadržava i ometa svakodnevni život, razgovor sa psihologom, psihoterapeutom ili drugim stručnjakom za mentalno zdravlje može biti važan oblik podrške.
